Vittorio Franceschi

ŠAH  BRAT (Scacco pazzo), 1989

Dva čina
 

Lica:
Antonio, oko četrdeset godina
Valerio, koju godinu stariji
Marianna: oko trideset godina

S talijanskog jezika prevela Petra Knok

........................................................................................
 

PRVI ČIN
 

Prvi prizor

Dnevni boravak jednog malograđanskog stana. Uređenje u stilu pedesetih godina s televizorom u boji i drugim novijim predmetima koji pokazuju miješanje stilova, bez nekakve pažnje i ukusa. U dnu, vrlo prostrani prostor pod lukom koji vodi u hodnik. S onu stranu luka su vrata sa zamagljenim staklima koja vode u kupaonu. Pokraj vrata, s desne strane, jedan veliki prozor sa zamućenim staklima koji gleda na dvorište zgrade. S desne strane u hodniku nalaze se ulazna vrata stana koja gledaoci ne vide. S lijeve strane nalaze se vrata spavaćih soba koja gledaoci također ne vide. S desne strane zida, prema kraju hodnika, nalaze se staklena vrata koja vode u kuhinju. Pokraj vrata buffet pun boca i igračaka. Prema prosceniju, nalazi se prozor koji gleda na ulicu. Između prostora pod lukom i desnog zida, naslonjena na zid u dnu prostorije, nalazi se velika vitrina prepuna raznih predmeta, od posteljine do igračaka, koje su posvuda. Na vitrini je velika budilica koja već neko vrijeme ne radi te moderan radio. Između prostora pod lukom i lijevog zida nalazi se tronožna vješalica na kojoj visi jakna, suknja, pregača, vjenčanica, a iznad su još dvije perike (jedna sijeda i jedna plava) i šešir u  Borsalino stilu. Podno vješalice, par ženskih cipela s niskom potpeticom i par bijelih cipela, također ženskih, s visokom potpeticom. Uz lijevi zid nalazi se komoda s telefonom, a pokraj paketi bilježnica i noteza i drugih stvari iz papirnice. Hrpa je visoka i natrpana, ali uredna. Prema prosceniju, nalazi se mala, ali neuredna hrpa dječjih časopisa. U sredini prostorije je stol s dvije stolice. Ispod stola je električni vlakić s rotirajućim svjetlima. Na prednjem dijelu pozornice, s lijeve strane, nalazi se televizor u boji s ekranom okrenutim prema dnu. Ispred televizora, prema publici, je naslonjač. Drugi identičan naslonjač nalazi se s desne strane pozornice i okrenut je prema dnu.

Jutro u ranu jesen. U kupaonici, neprijetvorno i bez zadovoljstva, muški glas pjeva dječju pjesmicu. Valerio izlazi kroz kuhinjska vrata. Ide do vješalice i bezvoljno odijeva suknju, pregaču i sijedu periku i pokuca na vrata kupaonice.

Valerio
Antonio....
Antonio
Krak! Bum! Ta-ta-ta-ta-ta!
Valerio
Toni, sve je spremno.
Antonio
Ne mogu! Rat je. Beng! Bum! Stum!
Valerio
Doručak!
Antonio
(Oponaša let aviona) Moouuumm...
Valerio
Ne možete potpisati primirje? Poslije ćete nastaviti.
Antonio
Ne! Rat završava kad ja hoću!
Valerio
(Vraćajući se u kuhinju) Dobro, dobro. U svakom slučaju, doručak je spreman. (Ulazi u kuhinju. Za koji trenutak otvore se vrata kupaonice i pojavi se Antonio. Odjeven je u otrcanu pidžamu punu mrlja, a preko nje nekad bijelu košulju koja je sada masna. Na nogama ima par crnih cipela. U jednoj ruci drži vlak, u drugoj mali tenk)
Antonio
Neću med! (Stavlja tenk na stol i okreće ga prema avionu. Tenk zapuca) Ta-ta-ta-ta! Moouuumm.... Beng! (Ponovo ulazi Valerio s poslužavnikom. Na njemu su šalica, kruh, maslac, dvije staklenke marmelade i banana. Valerio stavlja poslužavnik na stol)
Valerio
Sjedni. Pripazi na ponašanje. (Antonio posluša)
Antonio
Jesi li ga bacio kroz prozor?
Valerio
Što?
Antonio
Med.
Valerio
A... da, da. Bacio sam ga.
Antonio
Je l' eksplodirao?
Valerio
Kao bomba. Skoro je pogodio kamion. (Antonio se veselo smije, maže marmeladu na kruh i jede dok s drugom rukom i dalje okreće avion. Zatim i Valerio sjedne, malo odmaknut od stola)
Antonio
A ti, mama, nećeš jesti?
Valerio
Već sam doručkovala.
Antonio
Misliš da je plava kosa plava samo zato da bismo mogli imati plavuše?
Valerio
Da, baš zato.
Antonio
Plavuše poput Elisabette?
Valerio
Ajde jedi. (Stavlja mu hranu u usta. Antonio se i dalje igra avionom i tenkom) Tko pobjeđuje?
Antonio
Amerikanci. Ta-ta-ta-ta! (Pušta avion da padne u šalicu s bijelom kavom) Pao je!
Valerio
(Naglo se digne i ošamari ga) Budalo!
Antonio
(Također se naglo diže) Ne! Mama me ne tuče!
Valerio
A možda si zaboravio.
Antonio
(Malo ogorčeno) Ne! Tata da, mama ne.
Valerio
Kako god, nema više bijele kave. Ako hoćeš, popij ovo što je ostalo.
Antonio
Puna je nafte. Pogodio sam ga u rezervoar.
Valerio
A onda pojedi bananu.
Antonio
Neću.
Valerio
Onda ću ju ja pojesti. (Ispruži ruku da uzme bananu)
Antonio
Ne! (Zgrabi bananu, brzo ju oguli i odgrize veliki komad. Valerio uzme poslužavnik s ostacima doručka zajedno s aviončićem koji je još uvijek potopljen u šalici)
Valerio
Spremi se, vrijeme je da ideš u školu. Jesi li oprao zube?
Antonio
(Jede bananu velikim zalogajima) Ne, neću ih oprati, neću ih oprati. Povrijedila si me, mama. (Baci koru banane) Neću ih oprati! I daj mi natrag moj avion! (Valerio zastane, uzme avion iz šalice i snažno ga baci prema Antoniu)
Valerio
Živjela mornarica!
Antonio
(Izbjegavajući avion koji pada prema naslonjaču  s desne strane) Ti nisi mama! Nema smisla da se praviš. Nisi mama!
Valerio
Dobro, ja sam tvoj brat, otkrio si me. (Ulazi u kuhinju) Jesi li pripremio torbu?
Antonio
Ne idem u školu. Ja sam dobar dečko. Svi drugi su zločesti. Uhvate me i onda mi ukradu figurice. I onda ih ja pljunem. I onda me oni tuku. Zato jer još nisam velik i jak. U četvrtom razredu sam još uvijek najmanji i ako pobjegnem, uhvate me i ukradu mi olovke. Ja ne idem u školu. (Valerio ponovo ulazi, skinuo je pregaču)
Valerio
Da te opet pitam? Trebam li inzistirati?
Antonio
Ne, dosta za danas.
Valerio
Ja silazim, već je osam sati. Moram otvoriti dućan. (Skida suknju i periku i vraća ih na vješalicu)
Antonio
Kad se tata vraća?
Valerio
U pola jedan. Ako ne bude kupaca, možda i prije.
Antonio
Zašto Lucia više ne dolazi?
Valerio
Znaš li koliko Lucia ima godina? Sedamdeset i tri. Od onda je prošlo jedanaest godina. Jedanaest godina je ona držala ovu kuću u redu. S tobom u njoj. I sad joj je više dosta. (Nestane u hodniku)
Antonio
A sad ostajem sam cijelo jutro.
Valerio
(Ponovo uđe navlačeći jaknu) I ja sam stalno sam. (Uzme nekoliko paketa bilježnica)
Antonio
Hoću dadilju.
Valerio
Nema ih za djecu poput tebe.
Antonio
Traži dalje.
Valerio
Ali kad odbijaju.
Antonio
Kučke.
Valerio
Ti si jedno previše posebno dijete.
Antonio
A one su sve previše posebne kučke.
Valerio
Trebala bi žena u ovoj kući, to i ja znam. Gledaj ovo... (Pokretom ruke pokazuje nered sve uokolo)
Antonio
Nisam ja, to si ti napravio.
Valerio
Moram ići. (Tonom koji pokazuje da iste upute daje već tisućiti puta) Ne javljaj se na telefon. Ne pali plin. Ne piški u gaće. Ne ostavljaj otvoren frižider. Ne diraj utičnice. Pospremi svoje igračke. Ako me trebaš, pozvoni i doći ću. Ali samo ako je hitno. (Uputi se prema izlazu)
Antonio
Valerio...
Valerio
Da?
Antonio
Koliko bi danas Elisabetta imala godina?
Valerio
Trideset i osam.
Antonio
A koliko bih ja imao?
Valerio
Četrdeset i dvije.
Antonio
A koliko imam?
Valerio
Sedam. Osam. Tri. (Nestane u hodnik s desne strane) Šest. Deset. Dvanaest. Četiri. (Čuje se zvuk ulaznih vrata koja se zatvaraju za njim)
Antonio
Star sam kao dinosaur, makar umirem mlad kao pupoljak. Je l' tako mamice? U proljeće ničem jako polako. Prvo prstić, zatim cijela ručica, pa cijeli ja. Onda kada sam upoznao Elisabettu, tek sam bio niknuo, a ona me skoro zgazila. Onda sam joj viknuo Ťpazi!ť i ona je poskočila i nije me zgazila. Ljubav na prvi pogled! (Glasno se smije. Potom se smiri) Da sam rođen u vrtu, ne bismo se nikad sreli. Međutim, niknuo sam na puteljku, između dva kamena, a ona je taj dan prolazila tamo. Srećom! Halo? Halo? (Gleda si u prsa) Elisabetta je lijepa, a sve druge su ružne. Ako netko kaže da ne, popiškit ću se. Reci ne, ako se usudiš! Sve ružne, sve ružne, sve ružne! Gledaj da hoću! Gledaj da hoću! Upozorio sam te! Psss... Psss... (Popiša se u gaće, stojeći širom raširenih nogu, blaženog i tragičnog izraza lica dok se svjetla lagano gase)
 
 

Drugi prizor

Vrijeme ručka. Na sceni nema nikoga. Čuje se otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata. Čuje se par koraka u hodniku i pojavi se Valerio. U ruci nosi dvije plastične vrećice iz trgovine. Sekundu kasnije, čuje se Antonijev glas iz spavaće sobe.

Antonio
Tata, jesi to ti? (Valerio ne odgovara) Jesi ti, tata?
Valerio
(Umorno) Da, ja sam. (Stavi vrećice na stol i odlazi u hodnik svlačeći jaknu. Kada se ponovo pojavi, ima na sebi jaknu i šešir koji su visjeli na vješalici. Iz jednog džepa na jakni izvadi naočale koje stavlja na nos)
Antonio
Valerio mi je obećao da ćeš se vratiti ranije. (Valerio upali televizor i sjedne u naslonjač kada uđe Antonio) Bok, tata.
Valerio
Bok. (Uzima daljinski upravljač dok ga Antonio ljubi u obraz)
Antonio
Nećeš me pitati koliko je sedam puta sedam? Ha? Nećeš me pitati sedam puta sedam?
Valerio
Sedam puta sedam?
Antonio
Četrdeset devet.
Valerio
Bravo. Daj da čujem vijesti. (Čuje se najavna špica vijesti)
Antonio
Gladan sam.
Valerio
Sada ću spremiti ručak. Samo da čujem najave.
Antonio
Jesi li danas puno fotokopirao?
Valerio
Da, dosta. Daj da čujem.
Antonio
Krivo, krivo, krivo. Kad je tata bio tu, nije bilo kopirnih strojeva, ti si ih postavio. Je l' tako tata? Je l' tako tata?
Valerio
Da, tako je, tako je. Dok sam ja radio, nije ih bilo.
Antonio
Da te opet pitam?
Valerio
Može.
Antonio
Jesi li danas puno fotokopirao?
Valerio
Dok sam god ja živ, u mojoj papirnici neće biti nikakvog kopiranja. Ako staviš taj stroj, gotov si, samo se o njemu moraš brinuti. Ja više volim bilježnice, olovke, nalivpera.
Antonio
A gumice?
Valerio
I gumice.(Nagne se prema televizoru kako bi bolje čuo) Šuti sad. (Antonio sjedne na rukohvat   naslonjača)
Antonio
Jesu li  pera još u smeđoj kutiji?
Valerio
Pera?
Antonio
Ja sam volio brojati pera kada sam dolazio u dućan. Slagao sam ih u red gore na pultu i brojao sam ih. Ti si govorio: ŤBravo, samo ti broji pera.ť Reci mi istinu, dao si mi da ih brojim zato da budem dobar.
Valerio
Nije bilo potrebe. Bio si mirno dijete.
Antonio
Nisam bio gnjavator? Nisam bio zločest?
Valerio
Da, malo, kao i sva djeca. Oprosti. (Da bratu znak da šuti i sluša TV)
Antonio
Bilo ih je preko dvjesto.
Valerio
Čega?
Antonio
Pera. Posloženih u red.
Valerio
Sada više nitko ne koristi pera.
Antonio
Zašto?
Valerio
Zato jer danas imamo kemijske olovke. Daj da čujem. (Pojača TV i sluša vijesti. Antonio se digne, uzme šarenu gumenu loptu i svom snagom je  baci na pod. Valerio se trgne) Tiho budi!
Antonio
Povedi me sa sobom u dućan. Obećavam da neću nikoga gnjaviti.
Valerio
Uf! Ne mogu, shvaćaš? Moram raditi, posluživati mušterije. A kako ću ako ti budeš tamo?
Antonio
Sramiš se?
Valerio
Ma o čemu pričaš?
Antonio
Misliš da ne znam? Misliš da ne razumijem?
Valerio
Ako već znaš, ne gnjavi me. Pusti me na miru!
Antonio
Gladan sam!
Valerio
Pa jedi onda! (Ustane i prospe na stol sadržaj dviju plastičnih vrećica) Ovdje imaš kruh, šunku, masline, sir, banane, pa jedi! (Učini pokret kao da će ga udariti) Jedi!
Antonio
Mama, tata me tuče!
Valerio
Životinjo!
Antonio
Mama, mamice!
Valerio
(Skida jaknu i šešir i baca ih daleko) Dostaaa! (Padne u naslonjač)
Antonio
Trebao si prije kočiti!!! (Valerio šuti) Ti si kriv. (Gledaju se) Trebao si prije kočiti. (Uzme loptu i u ritmu ju nabija o pod, pjevajući i gledajući Valerija ispod oka)
Kruška, jabuka, šljiva,
Mene voli Iva,
A ja Ivu neću,
Strpam ju (ga) u vreću.
(Gleda brata) Elisabetta dolazi sutra ujutro da mi donese zlatnu dugmad za manšete. Ona ih je odabrala. (Valerio ugasi TV, digne se i postavi stol) Da si ti moja mama, pomogao bih ti postaviti stol. (Valerio odlazi do vješalice, stavi sijedu periku, vraća se prema stolu, zastane, vrati se opet do vješalice, smota hlače i odjene suknju, napravi par koraka, zaustavi se, pokupi jaknu s poda, objesi je, skine naočale i stavi ih u džep jakne, pokupi šešir, objesi ga, napravi grimasu i ispusti smiješne zvukove, Antonio se smije kao dijete pred klaunom)
Valerio
Idi operi ruke. (Ponovo objesi šešir)
Antonio
Da, mamice. (Trči u kupaonicu. Čuje se mlaz vode. Onda se opet pojavi i trči do stola) Prvi! Aaaa...!!! (Otvori usta čekajući da mu netko da hranu)
Valerio
Prvi zalogaj ti ja dam. Ali poslije moraš sam jesti. (Daje bratu šnitu šunke zamotanu oko grisina. Antonio zadovoljno žvače)
Antonio
I ti!
Valerio
Ja nisam gladna.
Antonio
Ti nikad nisi gladna, mama. Zašto mama? (Valerio ne odgovara) Zašto?
Valerio
Kada ostariš, više nisi toliko gladan. (Otvara novine, čita rastreseno)
Antonio
Glad je dobra. Aaaahhhmmm!!! (Uzima velike zalogaje, glasno žvače i jede otvorenih usta) Kada budem velik, bit ću jako gladan. Tako će Elisabetta biti sretna. (Odjednom postane zamišljen) Već je tako dugo nisam vidio. Je li se razboljela? Ili je otišla? (Zadrhti. Valerio ustane i skine periku i suknju, objesi ih, uzme s vješalice vjenčanicu i plavu periku, uzme s poda bijele cipele i nestane u hodniku) Mama, gdje je Elisabetta? Mama, gdje je Elisabetta? Gdje je moja plavušica? Pazi na zavoj! Pazi na zavoj! Evo ga! Zid je tamo! Koči! Koči kretenu...!!! Crack! Sblem! Badadaba-baaam!! (Ustane, čini se kao da će mu tijelo eksplodirati. Na kraju se sruši na pod i sjedne. Vrti glavom u krug) Mama, gdje je tata? Tata, gdje je mama? Mama, gdje je Elisabetta? Nema nikog? Elisabetta, gdje si? Brojim do tri, 'ko živ 'ko mrtav! (Okrene se prema dnu prostorije: tamo je Valerio s plavom perikom u vjenčanici. Teško se drži na nogama u cipelama s visokom potpeticom. Antonio je sretan, smije se i plješće rukama. Mrak)

 
Treći prizor

Predvečer. Antonio, zavaljen u desni naslonjač, čita Disneyeve stripove. Valerio sjedi za stolom i čita dnevne novine. Antonio se smije glasno okrećući stranice stripa.

Valerio
Je li dobar?
Antonio
Strašan.
Valerio
Koji mu je naslov?
Antonio
Paško Patak u paklu.
Valerio
Uf, strašno!
Antonio
Vrag ga hoće ispeći na vatri. Ali nije to vrag, to je Hromi Dabo odjeven u vraga.
Valerio
I uspijeva li?
Antonio
Što?
Valerio
Pojesti ga.
Antonio
Nećemo nikad saznati, ako me ne pustiš da čitam.
Valerio
Oprosti. (Vrati se čitanju. Antonio sve brže i brže okreće stranice i na kraju baci strip daleko) Onda?
Antonio
Sve je bio samo san. Zapravo, Patkova noćna mora. Što je to noćna mora?
Valerio
Ružan san. San kojega se bojiš i nakon što se probudiš.
Antonio
Zašto?
Valerio
Zato jer u tebi ostavlja nekakav osjećaj tjeskobe koji dugo traje.
Antonio
Više od jednog sata?
Valerio
Ponekad da.
Antonio
Više od jednog tjedna?
Valerio
Može trajati i cijeli život.
Antonio
Kao moje odijelo. (Tišina. Oboje su zamišljeni. Zvoni telefon, Valerio ustane i javlja se na telefon)
Valerio
Halo? Bok! Da, doma smo. Baš sam te htio nazvati. Ne, ne još, zapravo, natuknuo sam nešto, ali da, sada ću mu reći. (Gleda Antonija koji ga promatra) Treba i njega pitati za mišljenje, zar ne? Naravno, nazvat ću te. Ma ne, odlučili smo. U subotu. Zašto? Zar ne mogu poslati nekog drugog? Koja gnjavaža! Šteta. Onda te očekujemo u nedjelju. Budi točna, dobro? Točno u deset. Čekamo te. Bok. Da, reći ću mu. Zadovoljan je. Bok. (Spusti slušalicu, smiješi se)
Antonio
Tko je to bio?
Valerio
Marianna. Pozdravlja te. (Antonio sjedne među svoje igračke) Moja zaručnica. Znaš da sam zaručen. Da, u biti... imam djevojku.
Antonio
Ja ju ne želim vidjeti.
Valerio
Doći će k nama. Ali samo za vikend. Zapravo, niti to. Samo u nedjelju, u subotu ne može. Nakon toga ćemo vidjeti. To je samo proba. Uspio sam je nagovoriti. Nije htjela doći, znaš? Ali ipak sam je uvjerio da dođe. Siguran sam da će ti se svidjeti. Postat ćete prijatelji. Ha? Nije dobra ideja? (Antonio se digne i ode ispod stola igrati se električnim vlakom) Ako neće ići... (Raširi ruke kao da hoće reći Ťstrpljanjať) A ako će ići, vratit će se. Neki drugi vikend, onda opet drugi vikend... i onda će ostati. (Slegne ramenima) To je više-manje to. (Smije se. Vlak juri) Ha? Ču-ču (Oponaša zviždanje vlaka)
Antonio
(Tihim glasom) Ču-ču
Valerio
(Sjedne na pod pored Antonija koji, na koljenima, slijedi vlak) Kuća je velika... ja sam već u godinama... ako budem još čekao... znaš, danas je teško pronaći ženu. Lakše je naći muža! (Smije se. Antonio podigne vlak s pruge i vrti ga uokolo i sam se vrteći na koljenima)
Antonio
(Tiho, sa suzdržanim bijesom) Ču-ču...
Valerio
(Govori brzo, kao da na neki način želi dostići vlak) Pravit će ti društvo, bit će često kod kuće, vidjet ćeš. Ima agenciju, znači radi, hoda okolo, prodaje kuće... Lijepo, zar ne? Ima i puno slobodnog vremena, pa te može voditi van, ja baš i nemam vremena. Lijepo ime, Marianna, ha? Veselo. Simpatična je! Naravno, bit ću i ja ovdje, ali vidjet ćeš, sve će ostati isto. Ništa se neće promijeniti: vlak, lopta, sve će biti kao prije, kao sada, samo... imat ćeš obitelj, eto. Htio si dadilju, a sad ćeš dobiti sestricu. Nije li to bolje? To je puno bolje, zar ne? (Antonio plače) Plačeš? (Odlazi do vješalice i uzima Ťmaminuť odjeću)
Antonio
Nije istina da sam zadovoljan.
Valerio
Bit ćeš uskoro. Čim dođe Marianna.
Antonio
Lažeš.
Valerio
Vidjet ćeš kako je draga. Marianna je lijepa. I pametna. Ah, nisam ti rekla, odlično kuha. Radi kolače bolje od mene. (Antonio se okrene prema Valeriju koji se već preodjenuo)
Antonio
(S blagim smiješkom) Bok, mama.
Valerio
Bok, zlato.
Antonio
Ti poznaješ Mariannu?
Valerio
(Brišući mu suze) Dobra djevojka.
Antonio
Ja se bojim.
Valerio
Čega?
Antonio
Marianna će naviti sve satove. I onda će se opet po cijeloj kući čuti tik-tak. I onda će mi narasti brada. I otpast će mi kosa. Tik-tak... tik-tak... (Rastuži se) Marianna će naviti sve satove. Ako si mama, znaš što mi moraš reći.
Valerio
Hoćeš da ti pročitam priču o vremenu?
Antonio
Da. (Uzme knjigu iz ormarića te ju pruži Valeriju)
Valerio
Znaš što nam poručuje priča: samo se odrasli trebaju bojati vremena. Djeca se nemaju čega bojati.
Antonio
Vrijeme ima cipele koje škripe. Svako malo ga čujem kako ide gore-dolje po hodniku.
Valerio
Reći ćemo mu neka hoda boso. (Valerio sjedne u lijevi naslonjač i čita. Antonio mu sjedne uz noge) Djeca su prijatelji s vremenom. Kada ga sretnu, pozdrave ga i igraju se zajedno. Neki ga nose pinča-lonča, neki, oni zločesti, mu podmeću nogu. Ono se smije, pušta ih da rade što hoće, ponekad im čak da i bombone. Ali poslije, kako rastu, djeca postanu sumnjičava. Skrivaju najvažnije stvari od njega, neki se prave da ga ne poznaju, ako ih pita nešto, ne žele mu odgovoriti. Ne tretiraju ga više kao prijatelja, nego kao neprijatelja. I ono ne razumije zato što se ono nije promijenilo, vrijeme je uvijek isto. Htjelo bi se još šaliti s njima, sada kada su ozbiljni ljudi koji trče amo-tamo, nemaju nikakvo poštovanje prema njemu koje ih pokušava zaustaviti uz bilo kakvu izliku: kamenčić u cipeli, zvijezda padalica, ptičica koja se pokaki...
Antonio
(Smijući se) Na glavu?
Valerio
(I on se smije) Da, na glavu!... Ali oni ne razumiju i umjesto da se zaustave, oni trče još brže nego prije i psuju. Kažemo da vrijeme prolazi, ali nije tako, vrijeme stoji. Mi smo ti koji neprestano trčimo. (Zatvori knjigu)
Antonio
A zašto čujem njegove cipele?
Valerio
Knjiga to ne kaže. Možda zato jer još nije shvatilo tko si ti, može li ti vjerovati. I jer nije sigurno, hoda gore-dolje po hodniku. Malo je izgubljeno, jadno.
Antonio
Ako dođe Marianna, što ćeš joj reći?
Valerio
Reći ću joj da ne dira satove.
Antonio
Marianna je plavuša?
Valerio
Marianna je brineta.
Antonio
I udat će se za mog brata?
Valerio
Vjerojatno.
Antonio
Koliko godina imam za Mariannu?
Valerio
Koliko hoćeš.
Antonio
Tisuću svjećica, može?
Valerio
Može.
Antonio
Ali nemoj joj reći da piškim u gaće.
Valerio
Obećavam.
Antonio
Ne, zakuni se.
Valerio
Kunem se.
Antonio
Ne, zajedno. (Zajedno)
Kunem se, kunem se,
???
Tko izda, taj je pizda.
(Smiju se. Mrak)
 
 

Četvrti prizor

Noć. Valerio na TV-u gleda boksački meč. Ton je utišan. Srče viski. U prostoru ispod luka pojavljuje se Antonio u potkošulji i gaćicama. U ruci drži maramicu. Ostane kratko gledati u tišini. Onda glasno puhne nos. Valerio ustane i krene prema njemu.

Antonio
Prehlađen sam. (Valerio se vraća prema televizoru bez da je rekao riječ) Ne mogu spavati. (Valerio ne odgovara) Hoću kapljice.
Valerio
Molim te.
Antonio
Molim te, daš mi kapljice? (Valerio ustane, ode u kupaonicu i vrati se s bočicom. Pruži ju Antoniju.)
Valerio
Evo. (Ponovo odlazi sjesti ispred TV-a)
Antonio
Nakapaš mi ti?
Valerio
Znaš i sam.
Antonio
Sav ću se uprljati. (Valerio ustane i zgrabi bočicu)
Valerio
Sjedni. (Antonio sjedne u naslonjač na kojem je Valerio sjedio, dok Valerio i dalje krajičkom oka gleda ekran) Nagni glavu. Još. (Valerio nakapa Antoniju nos. Antonio trzne glavom prema naprijed.)
Antonio
Otišlo mi je u grlo!
Valerio
(Vraćajući bočicu u kupaonicu) Dobro ti je. Vrati se u krevet.
Antonio
Ne spava mi se.
Valerio
Broji do sto. A onda unatrag: devedeset devet, devedeset osam, devedeset sedam...
Antonio
Devedeset šest, devedeset pet, devedeset četiri...
Valerio
Ne ovdje. U krevetu. (Odvuče Antonija i ponovo sjedne na svoje mjesto u naslonjaču)
Antonio
(Nestaje u hodniku, ide na lijevo) Devedeset tri, devedeset dva, devedeset jedan... (Glas mu je jak)
Valerio
Broji tiše! (Ustane i ode do hodnika) Tiše! Probudit ćeš cijelu zgradu. Hoćeš li da se susjedi pobune? Želiš ih naljutiti? (Antonio nastavi brojati, ali sada tihim, gotovo prigušenim glasom. Valerio ponovo uđe, natoči si još malo viskija, sjedne u naslonjač i nastavi gledati boks. Malo zatim, pojavi se Antonio. Diskretno puhne nos. Valerio se okrene)
Antonio
Želim umrijeti. Ako je moguće.
Valerio
Mogu li znati o čemu se ovdje radi? (Ugasi TV)
Antonio
Sada ću se vratiti u krevet, ali upozorio sam te. (Ponovo se uputi prema svojoj sobi, tiho brojeći) Četrdeset devet, četrdeset osam, četrdeset sedam... (Valerio sjedne u naslonjač i ponovo upali TV. Ali za par sekundi se digne i nestane u hodniku)
Valerio
Antonio... Toni... Jesi dobro? Spavaš? (Kuca na vrata spavaće sobe) Antonio...
Antonio
(Tiho i ljutito) Ja pokušavam spavati, a ti mi ne daš. Već sam došao do jedanaest, a sad moram opet ispočetka. (Valerio se vrati u boravak. Ozlojeđen  je. Sjedne ispred TV-a. Odmah potom uđe Antonio) Što odrasli uvijek moraju mučiti djecu? Nećete nikad prestati? Nećete nas vi veliki baš nikada ostaviti na miru? (Valerio ne odgovara. Antonio se uputi prema hodniku, ali nakon par koraka se zaustavi i vrati natrag. Zlobno se smješka) Mislio si da sam se ubio, ha? Ali gledaj: super sam. (Nagne se prema naprijed oslanjajući se samo na jedno stopalo) Ponedjeljak, utorak, srijeda, subota i nedjelja. I ovako, gledaj. (Sjedne na stolicu i podigne noge u zrak praveći smiješnu i grotesknu pozu) Ponedjeljak, utorak, srijeda, subota i nedjelja. Vidiš? Mi djeca smo gipka. Probaj ti ako možeš. Niti Marianna ne može. Jadnica. Jadna Marianna. Jedan, dva, tri, četiri... (Izađe u hodnik. Valerio je skamenjen. Nakon par trenutaka, Antonio se opet pojavi) Kada umrem, zvonit će sva zvona. Dok ne čuješ zvona, možeš gledati televiziju. Jesi sada miran? Dvadeset jedan, dvadeset dva, dvadeset tri... (Ponovo nestane u hodniku. Valerio odlučno ustane. Odlazi do vješalice, oblači se Ťu ocať i hitro ode do bratove sobe. Čuje se veliki metež, vrata se otvaraju, prigušeni krikovi sve dok Antonio trčeći ne uđe ponovo. Pokušava se zaštititi od bratovih udaraca)   Ne, tata! Ne!
Valerio
Želiš umrijeti? I ja mislim. Zvijeri, životinjo. Ja ću te ubiti!
Antonio
Tata ne govori tako. (Valerio ga i dalje tuče)
Valerio
Ja sam tata, zapamti to. Tko sam ja? Tko sam ja? Pogledaj šešir: tko sam ja?
Antonio
Tata. (Valerio ga snažno prodrma)
Valerio
Tvoj otac nije tvoj brat, ja nisam tako dobar kao on. Zapravo, budala. Majmun. Majmun pun grizodušja, mogao bi te smjestiti nekud, zatvoriti te u neku instituciju, ali nije to učinio. Ja ću te prebiti, ako neće on, ja ću. Dobro me slušaj! Čuješ li? Odgovori!
Antonio
Da.
Valerio
Da, tata!
Antonio
Da, tata! (Valerio ga još jače udari)
Valerio
Nije on ništa kriv, bio je to nesretan slučaj, vozio je polako, smijali su se, bili su sretni, zbog tebe, zbog nje, počelo je kišiti, „navlažena mladenka, sretna mladenka“,  opet su se smijali i onda onaj crveni motor koji nam je došao u susret, u jednom trenu! Kočnica, nije istina da nisam kočio, da bar nisam, bilo je krivudanja, pa zid je tamo, tamo, tamo!
Antonio
Sblan! Crack! Dlen! (Udarci prestanu)
Valerio
Šuti! Tvoj brat je trčao kao luđak, gore-dolje, zaustavljao je automobile, vikao je, što je drugo mogao? Što sam drugo mogao? Ali ona je već bila mrtva, na mjestu mrtva, ja sam govorio da pokušaju opet, oživite je, i liječnik ju je oživljavao, masirao srce, ali srce ne kuca, ne kuca, ne kuca više, stalo je, gotovo, šlus. I kada sam izašao iz sobe, pitali su me „Vi ste rodbina“, a ja odgovorih „Ne, ali zamalo, zamalo, za malo više od sat vremena bih bio“ i mislio sam kako čudno, sva ta krv po njezinoj vjenčanici, moramo ju odmah poslati na kemijsko čišćenje, mrlje od krvi je najteže skinuti... Jesam li ja kriv što sam ostao neozlijeđen? Nema to nikakve veze s tvojim bratom, ne smiješ ga više s tim mučiti, reci istinu, reci da je tvoj brat dobar.
Antonio
Dobar je! (Valerio skine šešir. Tišina.) Mama, odneseš me pajkiti?
Valerio
(Ponovo stavlja šešir) Može li te tata odvesti?
Antonio
Ne, mama.
Valerio
Obećavaš da ćeš spavati?
Antonio
Obećavam. (Valerio skine jaknu i šešir te odjene suknju, pregaču i sijedu periku) Ali, Marianna me neće voditi u krevet.
Valerio
Zašto?
Antonio
Jer će mi gledati pišu. Reći će „A sada ćemo odjenuti pidžamu“ ... I onda će mi gledati pišu.
Valerio
Pa ti joj reci ŤOkreni seť! I poslušat će te.
Antonio
Da, ali ipak će gledati krajičkom oka. I ovako će ispružiti ruku. (ispruži ruku iza svojih leđa)
Valerio
Reći ću Marianni da te ne prati u krevet. Bar ne u početku.
Antonio
Ne, nikad.
Valerio
Dobro, nikad. Idemo pajkiti.
Antonio
(Ne gleda brata koji dovršava preoblačenje) Jesi mama?
Valerio
Jesam.
Antonio
Tata me nije pitao sedam puta sedam.
Valerio
Tata je umoran.
Antonio
Ali, ja odgovaram. Što je tako teško postaviti pitanje?
Valerio
Valjda je zaboravio. Želiš da te ja pitam?
Antonio
Ne, ti me pomiluj. (Valerio ga pomiluje po glavi) Koliko je sati?
Valerio
Četiri.
Antonio
Noć je dok ne svane. Cipele su poderane.
Valerio
(Smiješi se) Da, strašno. Dođi.
Antonio
Znaš kada zvona zvone?
Valerio
Kad je zabava. Ili kad je požar.
Antonio
Ne. Kada lopova objese na uže.
Valerio
Ma tko ti je rekao tu glupost?
Antonio
Zapisano je u stijeni. (Uputi se u hodnik) Bok, mama.
Valerio
Da te otpratim?
Antonio
Ne, ali možeš mi brojati do sto.
Valerio
Otvorim ili zatvorim vrata?
Antonio
Otvori.
Valerio
A svjećice?
Antonio
Da, i svjećice. (Čuje se zatvaranje vrata Antonijeve sobe. Valerio iz ormarića uzima tanjurić na kojem je par plavih svjećica, upali ih i nestane u hodniku nakon što je ugasio svjetlo u boravku. Svjećice osvjetljavaju hodnik. Čuje se Valeriov tihi i prigušeni glas)
Valerio
Jedan, dva, tri, četiri, pet ... (Svjetlost svjećica se lagano gasi)
 
 

Peti prizor

Nedjelja ujutro. Na radiju svira Bachov Božićni oratorij. Valerio, odjeven Ťu mamuť posprema sobu: skuplja male igračke koje su razbacane po sobi i stavlja ih u plastičnu vrećicu. Ulazi Antonio odjeven u pidžamu. U ruci drži vojnički dalekozor - igračku. Valerio pokupi loptu i baci ju Antoniju koji ju uhvati u letu.

Valerio
Odnesi to u svoju sobu.
Antonio
Moj brat je rekao da se ništa neće promijeniti.
Valerio
Pa i neće se ništa promijeniti. Ovo je samo za prvi dojam. Odnesi to odavde.
Antonio
(Pokazujući plastičnu vrećicu) A ovo?
Valerio
I ovo, ali samo danas. Poslije... (Učini pokret ruke kao da želi reći Ťsve će opet biti kao prijeť) Ima još jedna. (Uzme figuricu vojnika koja stoji na televizoru)
Antonio
Vojnik je na straži. Ako ga makneš, neće moći upozoriti na opasnost.
Valerio
(Vraća vojnika na mjesto) Dobro, njega ćemo ostaviti ovdje. Dobro?
Antonio
Okreni ga malo prema sjeverozapadu.
Valerio
(Jedva malo pomakne vojnika) Ovako?
Antonio
Da, tako. (Gleda dalekozorom u daljinu) Napast će nas.
Valerio
Je li to potvrđeno?
Antonio
Potvrđeno. Prijem. (Spusti dalekozor). Ali nas dvoje ćemo se spasiti. Prvo žene i djeca. (Izađe s loptom u ruci)
Valerio
(Skuplja posljednju igračku) Antonio!
Antonio
(Vraća se) Da, mamice?
Valerio
(Pruži mu plastičnu vrećicu) I ovo. Hajde, požuri! (Antonio izađe, ali se za par sekundi opet pojavi) Što je?
Antonio
Mama ne sluša takvu muziku. (Izađe. Valerio odlazi do radija i promijeni stanicu. Odabere program sa zabavnom glazbom. Onda, pomećući pod, ulazi u kuhinju. Antonio se vraća i nosi u ruci tri vojnika. Položi jednoga koji Ťpuca ležećiť na gornju policu vitrine, jednog koji Ťpuca na koljenimať na komodu pokraj telefona i jednog koji Ťpuca stojećiť na šank. Puške trojice vojnika usmjerene su prema središtu prostorije. Antonio izlazi i ulazi Valerio koji ne primjećuje vojnike. Obriše prašinu sa stola i stavi stolnjak. Na sredinu stola stavi vazu bez cvijeća. Opet dolazi Antonio i krišom gleda brata. Na radiju, spikerov glas najavljuje: ŤNil, mitovi, metafore i poplave. Pedeset osmi nastavakť. Valerio odmah promijeni stanicu zaustavljajući se na drugom programu zabavne glazbe i najavama tipa: ŤMala Samanta šalje puno pozdrava i poljubaca baki i djedu za njihov zlatni pirť. Valerio primijeti Antonija)
Valerio
Jesi li pospremio igračke?
Antonio
Jesam.
Valerio
A jesi li pospremio krevet? Danas je nedjelja, na tebi je red da ga pospremiš.
Antonio
Sad ću.
Valerio
Ajde, već je kasno. (Ulazi u kupaonicu)
Antonio
Mama, gdje je Valerio?
Valerio
Tu je negdje.
Antonio
Gdje tu negdje?
Valerio
U nekoj sobi, ne znam.
Antonio
Posvuda sam gledao. Nema ga.
Valerio
Možda je izašao nakratko.
Antonio
Stražar bi primijetio.
Valerio
A onda ne znam. Trebaš ga nešto?
Antonio
Hoću mu reći da Marianna dolazi. On je možda to zaboravio, ali ja nisam.
Valerio
Ne vjerujem da je Valerio zaboravio.
Antonio
Ne vjeruješ, jer ga ne poznaješ.
Valerio
Tako znači? Ma nemoj? Ja ga ne poznajem?
Antonio
Vi mame mislite da poznajete svoju djecu. Na primjer: Valerio kopa nos.
Valerio
Nije istina!
Antonio
Kada na WC-u kaki, stavi prst u nos i kopa ga. Ja ga gledam kroz ključanicu. Sjedi na školjki i kopa nos.
Valerio
Nevjerojatno! Nisam mislila da si tako neodgojen! Kroz ključanicu!
Antonio
Da je ključ unutra, ne bi se ništa vidjelo, ali maknuli smo sve ključeve. Zatim, neodgojen je onaj koji kopa nos. Ja samo gledam. Uostalom, što drugo mogu raditi? Što mogu cijeli dan ovdje unutra? Ha, mama? Hoćeš mi reći?
Valerio
Idi pospremi krevet, bit će ti pametnije.
Antonio
(Odlazeći) Kada budem velik, sve ću vas ostaviti i otići ću na put oko svijeta. Želim biti bogat i pohlepan. Mama!
Valerio
Da?
Antonio
Poslat ću ti razglednicu.
Valerio
Hvala!
Antonio
Mamice...
Valerio
Što je?
Antonio
Voliš li više Valerija ili mene?
Valerio
Volim vas oboje. Jednako.
Antonio
Nije istina. Roditelji uvijek nekoga potajno više vole.
Valerio
Ja ne. Vi ste meni stvarno jednaki.
Antonio
Onda nisi pravi roditelj. (Nestane na lijevo u hodnik. Čuje se njegov glas) Neću reći Marianni. Neću joj reći da Valerio kopa nos. Pustit ću da sama vidi. I žene gledaju kroz ključanicu. (Valerio nervozno, gotovo bijesno, skida periku i Ťmaminuť odjeću i objesi ju. Zatim odlazi u kupaonicu. Čuje se mlaz vode dok Antonio, negdje u daljini, pjeva pjesmicu s početka. Nakon nekog vremena ulazi Valerio vežući kravatu. Odlazi u kupaonicu, češlja kosu, gleda na sat, lašti cipele nekom starom krpom koju je uzeo u ormariću, odlazi do radija, pomakne dugme na radioprijamniku, na stanicu na kojoj svira Bachov Božićni oratorij, sjedne na stolicu, ustane, nestane u hodniku i ponovo se pojavi navlačeći jaknu. Ponovo sjedne, pa se digne da upali TV: rock glazba s TV-a miješa se sa Bachovom i s Antonijevim pjevanjem. Zvono na vratima. Antonio prestane pjevati. Valerio ugasi TV, odlazi u hodnik, vrati se natrag, stiša radio i odlazi otvoriti. Antonio, gotovo krišom, uđe i sjedne u lijevi naslonjač. Čuje se zvuk otvaranja ulaznih vrata. Uobičajeni izrazi pristojnosti. Vrata se zatvaraju. Valerio se pojavi u prostoru pod lukom s Marianninom torbom u ruci. Stavlja torbu na pod).
Valerio
Dođi. (Pojavi se Marianna. Nije lijepa, ali može privući muškarca. Kreće se graciozno i s prirodnom, neusiljenom senzualnošću. Bubi frizura, odjevena je u baloner. Gleda uokolo šuteći, mičući više oči nego glavu. Pogled joj se zaustavlja na Antoniju, kojeg Valerio nije primijetio) A, evo ga, tu je. Jer bio je... (Pokazuje prema hodniku kao da želi reći Ťpospremao je krevetť) Sada se možete upoznati. Toni, pozdravi Mariannu. (Antonio šuti)
Marianna
Dobar dan, Toni! Nećeš me pozdraviti? (Valerio i Marianna se gledaju, zatim Marianna napravi korak prema Antoniju)
Antonio
Stoj! (Marianna stane. Antonio iz džepa izvlači ogledalce i namjesti ga poput retrovizora, tako da u njemu može vidjeti Mariannin odraz) Mogu li znati zašto se tako češljaš? (Marianna i Valerio se opet zbunjeno gledaju) Ma gledaj, ova frizura ti skroz loše stoji, bolje bi ti stajalo da zabaciš kosu natrag, ili čak jedan pramen ovdje, ali u svakom slučaju duža kosa, puno duža, čak i.... Čekaj, okreni se. Ajde, okreni se! Daj! (Marianna posluša, zbunjena) Eto vidiš? Vidiš? U pravu sam. I haljina bi došla do izražaja. I to jako. Probaj je protresti. (Marianna zatrese glavom, gotovo kao da se zabavlja) Vidiš? Ostala je na mjestu, prekratka je. Kosa je napravljena da leprša, da se zaplete u granje, stoj! Ne miči se! Ne smiješ je više nikad šišati, nikad više, nikad više.
Marianna
Pa nije toliko kratka. Mislim da sam baš u utorak naručena kod frizera.
Antonio
(Nakon kratke stanke, odlučno) Ne.
Valerio
Ako mogu reći svoje... mislim... Meni se Marianna sviđa ovakva. To ne znači
Marianna
Pa ništa me ne košta otkazati frizera, ako će to usrećiti Tonija.
Antonio
Antonio, please. (Svi se nasmiješe) TO TAK OSTAJE – ONA GA NAZOVE ŤTONIť, A ON NJOJ KAŽE NA ENGLESKOM ŤANTONIO, MOLIMť, KAO NEK GA ZOVE ANTONIO
Marianna
Ispričavam se.
Antonio
Plava.
Marianna
Molim?
Antonio
Moraš je obojiti u plavo.
Valerio
A ne. Ona...
Marianna
Loše mi stoji plava. Već sam probala.
Antonio
Jednog dana ćeš mi biti zahvalna.
Valerio
Hoće li?
Marianna
A ako odbijem?
Antonio
Ne možeš. (Okrene se prema njoj, gledajući je izravno po prvi put.) Opkoljena si! (Marianna i Valerio se gledaju i ništa im nije jasno. Onda Antonio ustane i prstom po zraku pokaže mrežu koja ide od vrha vojnikove puške s lijeve strane skroz do Marianninih prsa. Ponovi isti pokret s ostalim vojnicima) Ako pokušaš pobjeći, on će dati zvono za uzbunu. (Pokazuje Ťvojnika stražarať na TV prijamniku) Predaješ se?
Marianna
U redu, predajem se.
Antonio
Ruke u vis.
Marianna
U redu. (Digne ruke)
Valerio
(Zapanjen i ljut) Obojit ćeš se u plavo?
Marianna
Ne vidim drugi izlaz.
Antonio
Pa zapravo ga i nema.
Marianna
Lijepo si ti meni pripremio zasjedu. Čestitam! (Antonio zgrabi stolicu i zajaši je.)
Antonio
Hvala. Godine?
Marianna
(Zapanjena i gotovo vesela) Trideset dvije.
Antonio
Ime?
Marianna
Mislila sam da znaš.
Antonio
S'il vous plait.
Marianna
Marianna.
Antonio
Lijepo. Marianna zarobljenica! (Smije se. Marianna još uvijek drži ruke u zraku. Valerio je zbunjen)
Marianna
Koliko dugo?
Antonio
Možda cijeli život.
Marianna
Ni više ni manje. To se zove robija.
Antonio
Ne. To se zove noćna mora. (Ostanu svi nepokretni. Lagano se gase svjetla)
 
 
 

Šesti prizor
Nedjelja navečer. U vazi je buket poljskog cvijeća. Ulazi Valerio i krene prema kupaonici, baš u trenutku kad Marianna iz nje izlazi. Gotovo se sudare. Smiju se.
Valerio
Ups!
Marianna
(Odjenula je suknju i košulju u veselim bojama. Preko košulje, prsluk sa cvjetnim uzorkom. Okrene se oko sebe) Kako izgledam? Nećeš zazviždati? (Valerio zadivljeno zazviždi)
Valerio
Prekrasna si! Elegantna.
Marianna
Ne pretjeruj. (Gleda svoju suknju) Slatka je, jel' da? (Veselo se poljube) Nadam se da će se i njemu svidjeti. Nije mu lako udovoljiti.
Valerio
Slušaj... sva ta priča oko kose... nemoj misliti da je stvarno moraš obojiti. (Marianna se vrati u kupaonicu)
Marianna
Mislila sam je obojiti.
Valerio
Ma ne, gledaj, nema smisla... ako se počneš obazirati na njega, gotovi smo. Ne poznaš ti njega. Uostalom, meni se sviđaš smeđa.
Marianna
Pa nije to za uvijek. (Vrati se u boravak)
Valerio
Da, da. Ma nemoj!
Marianna
Ma samo da mu udovoljim. Da shvati da mi znači nešto.
Valerio
I ja se nadam da ti ja nešto značim. Mislim... pričekaj koji dan, da vidimo najprije kako će to ići, kako će se ponašati.
Marianna
Bit će teško. (Vrati se u kupaonicu i odmah izađe s bočicom parfema. Namiriši se)
Valerio
Da, znam. Jako teško. Rekao sam ti.
Marianna
(Prska ga parfemom po vratu) Zapravo, rekao si mi nešto sasvim drugo.
Valerio
Što? Da je zaostao, da... dosta s tim parfemom, svi će se okretati z mnom, ko da sam kurva.
Marianna
Rekao si da je kao bespomoćno dijete. (Vrati se u kupaonicu)
Valerio
Tako je. Reci mi da nije tako! Hoćeš reći da nije tako?
Marianna
(Izlazeći iz kupaonice) Meni se ne čini baš tako bespomoćan. I ne čini se kao da je dijete. Ima neki pogled koji me plaši.
Valerio
Nije normalan, to je to. Pazi! (Marianna se spotakne o električnu žicu koja je povezana s vlakićem. Utikač se izvuče iz zida)
Marianna
Uf, napravila sam štetu.
Valerio
Nije ništa. Događa se... i meni koji znam gdje su sve žice... stalno se pletu pod nogama. (Pokupi utikač) On ti je jadničak, znaš?
Marianna
Istina da je deset godina puno.
Valerio
Otkinuta žica nije ništa. Sad ću je namjestiti. (Ode do ormarića i uzme vijak iz kutije) Jedanaest godina. Jedanaest.
Marianna
Ovdje unutra!
Valerio
Na početku sam mislio da ću poludjeti. Liječnici, sestre, računi. I onda još moja majka. Nije nikad više došla k sebi. Plakala je, plakala, njezin Toni, njezin Toni... samo je na njega mislila. Jer ja sam ostao neozlijeđen, razumiješ? I stalno sam sam sebi govorio: netko će ovdje završiti u ludnici. Ili oni ili ja. Ali kasnije se navikneš. Ah!
Marianna
Jesi li si učinio što nažao?
Valerio
Nisam. Ništa. Znaš, nisam to nikada nikom rekao, ali kada je mama umrla, dvije godine poslije, bilo je to olakšanje. Jedan račić ju je odnio u četiri mjeseca.
Marianna
Račić?
Valerio
Da. Rak kralješnice, pffft! A i ona se prepustila. Da, zaista, bila je sretna što se može prepustiti. Nije to više bila ona, bio je to samo djelić nje, od kada je ostala udovica, tri godine prije, u kući same nevolje. Brdo nevolja! Eto, to je to. (Namjesti žicu) Ja znam popravljati žice. Kablove, prekidače. To je moja specijalnost. (Vraća odvijač u kutiju) Jednom mi je otac rekao: ŤBudi ti jutros u dućanu, ja moram ići u bankuť. Otišao je u banku, položio ček, vratio se kući i umro. Infarkt. Sve je ostavio u savršenom redu: porezi plaćeni, kredit plaćen. Divan otac. I onda Toni. I odjednom, beng! Razumijem mamu. Vukla je noge, izbuljenih očiju, bez da je išta govorila. I jadna Lucia, žena koja je čistila kuću. ŤGospođo! Gospođo...ť Razumijem i nju. No, dosta o tome. Sada si ti tu. Da sam te ranije sreo... (Očarano je gleda) Znaš da si baš lijepa? Kada sam zamišljao ženu s kojom bih mogao podići obitelj, zamišljao sam baš tebe, neku poput tebe. I iz godine u godinu sam sam sebi govorio: ništa se ne događa, ništa se ne događa! .. A kosa otpada i otpada...to je nasljedno, i Toniju i mom ocu otpada. Otac je uvijek nosio šešir! Čak i u kući! I govorio sam: vidjet ćeš da ćemo ostati stari dečki! Sve mi je to već dojadilo jer... ova kuća, na primjer, kome ću je ostaviti? Nemamo rodbine. A papirnica? Šteta je, toliko je rada u nju uloženo... čak sam je i modernizirao, stavio sam dva kopirna stroja. Uglavnom... ako imaš djecu, sve to ima smisla. A ovako, Toni se neće oporaviti. Aha, nisam ti rekao, ovdje su plahte, stolnjaci. (Pokaže stripove u ormariću) A ovdje ima svega pomalo. (Otvori jednu kutiju, izvadi iz nje četku za odjeću, starinsko glačalo, raznorazne drangulije) Ali napravit ćemo tu reda. Od sutra na posao!
Marianna
Kakva je ona bila?
Valerio
Tko ona?
Marianna
Njegova djevojka.
Valerio
Elisabetta? Draga. Plava. Skroz normalna.
Marianna
Jesu li se jako voljeli?
Valerio
Pa da. Mislim. Odlazili su u kino, pa na ples. Što rade zaručnici? Vole se, zar ne? (Marianna uzme cvijet iz vaze i stavi ga u kosu) Dobro ti stoji.
Marianna
Je l' bolje ovdje? (Stavi ga na prsa)
Valerio
Ne znam. I tako je dobro.
Marianna
No, odluči. Gdje?
Valerio
Ne znam. Možda u kosi. (Marianna uđe u kupaonicu sa cvijetom) Nakon nesreće, moj je brat poludio. Smijao se.
Marianna
Smijao se?
Valerio
Smijao se! Onda se satima nije ni pomaknuo. I onda se opet smijao. Jednom je pojeo sve fotografije.
Marianna
Pojeo ih je?
Valerio
Da, stvarno ih je pojeo. Uzeo je sve Elisabettine fotografije i pojeo ih je. (Marianna izađe iz kupaonice sa cvijetom u ruci) Najprije ih je rastrgao na komadiće, a zatim ih je pojeo. Nećeš ga staviti?
Marianna
(Vraća cvijet u vazu) Ne, ne sviđa mi se.
Valerio
Uzmi drugi.
Marianna
Ma ne, bolje je bez. (Vrati se u kupaonicu. Trenutak šutnje. Valerio zazviždi) A mi se volimo?
Valerio
Naravno. Što rade zaručnici? Vole se, zar ne?
Marianna
Ja se još ne osjećam zaručeno.
Valerio
Ah, kad smo već kod toga... ni ja. Malo mi je prošlo vrijeme da budem zaručen... no, srce ima dvadeset godina. Ne, ne dvadeset, ne pretjerujmo. Trideset, recimo trideset. Je l' u redu trideset? (Marianna izađe iz kupaonice, valerio je zagrli)
Marianna
E, jesi cjepidlaka.
Valerio
Ali kad je tako.
Marianna
Malo mašte, može? Molim Vas gospodine: brilliamo un po'!   u najboljem svjetlu mi blistajmo! (To vidi)
Valerio
Dobro, dobro, brilliamo. U redu, onda dvadeset. Dvadeset godina! (Marianna se istrgne iz zagrljaja, ali Valerio je ponovo privuče k sebi i stisne je) Sviđa ti se kuća? Ha? Je li ti se svidjela?
Marianna
Mračna je. Prevelika. (Napokon se istrgne iz zagrljaja)
Valerio
Godinama je ostala ista. Ali sada ćemo je promijeniti, ti ćeš mi u tome pomoći. Ti imaš dobre ideje. Nešto danas, nešto sutra...
Marianna
Trebalo bi je do kraja isprazniti, pokrečiti i nanovo je namjestiti, skroz drugačije nego sada.
Valerio
To je izvedivo. Naravno da je izvedivo.
Marianna
Da. Vidjet ćemo.
Valerio
Ne zvučiš mi baš uvjereno.
Marianna
Ti misliš da se ovdje mogu odgajati djeca?
Valerio
Zašto? Što ne valja? Mislim... dogovorili smo se da ćemo je okrečiti, da ćemo sve promijeniti... postoje čak i dvoja ulazna vrata. Druga nikada ne koristimo, ali ako treba, mogu se osposobiti, možda mogu poslužiti... (Trenutak šutnje)
Marianna
Morali bismo ići.
Valerio
Da, da. Sad ću ga pozvati. Znači, ništa od cvijeta?
Marianna
Ne, ne.
Valerio
Šteta, volim cvijeće.. nedjeljom uvijek jedna starica postavi štand sa cvijećem tamo na uglu. Ajde, daj pusu! (Privuče je sebi, poljubi je. Antonio se pojavi na pragu. Na glavi ima slamnati šešir iz Firenze, očito premalen za njegovu glavu. Nepomično gleda poljubac nekoliko sekundi, zatim zatvori oči i šalje poljupce prema Valeriju i Marianni koji se tada razdvoje i primijete ga)  Jesi spreman? (Antonio i dalje šalje poljupce)
Marianna
Sladak ti je šeširić. (Antonio otvori oči)
Antonio
Poklonio mi ga je tata kada smo bili na izletu u Firenzi.
Valerio
Ali u kinu ćeš ga skinuti.
Antonio
Zašto?
Valerio
Zato jer će smetati drugima. Već si velik i jak.
Antonio
Ja sam malen poput malog prstića, moj je otac bio Palčić, moja braća prstići. (Pokaže obje otvorene ruke)
Valerio
(Nestrpljivo) Idemo?
Antonio
Cijela obitelj je na moru. Sada šeću, sada se sunčaju, sada šeću, sada se sunčaju. (Miče prste gore-dolje: kada šeću, prsti su gore, kada se sunčaju, prsti su dolje)
Valerio
(Kreće prema izlazu) Požurimo se.
Antonio
Cijela je obitelj na moru. Sada šeću. Sada se sunčaju. Sada šeću. Sada se sunčaju ...
Valerio
Želim vidjeti film otpočetka.
Marianna
Ma nije bitno. To je Walt Disney, nije neki triler.
Valerio
Radi se o principu. Ne ulazim ako je film već počeo.
Antonio
(Marianni) Nedjeljom me mama vodi u kino. Samo mene.
Marianna
Mama?
Antonio
Da, tata sluša utakmicu na radiju, a mama me vodi u kino. (Tišina)
Marianna
Ali mama nije ovdje.
Antonio
Je, ovdje je. Misliš da znaš bolje od mene? Hoćeš da je zovem? Hoćeš me natjerati da je pozovem? (Marianna upitno gleda Valerija)
Valerio
Ne, slušaj. Ja...
Antonio
(Glasno) Mama! Mama!
Valerio
Neću se preodjenuti! Izbij si to iz glave!
Antonio
Ako je cvijeće u vazi, to znači da je mama tu. Mama svake nedjelje izađe i kupi cvijeće. Mama! (Ode u hodnik, čuje se kako zove mamu dok otvara vrata) Mamice!
Valerio
Kvragu!
Marianna
(Valeriju) Što radiš u ovakvim situacijama?
Antonio
Mama je anđeo našeg ognjišta, a ja sam njezina ružičasta guza. Puder! Daj puder! Naspi! Hajde, naspi! Mama!
Valerio
Prestani, budi tiho!
Antonio
Ko je kriv što mame nema? (Marianni, prijetećim glasom) Je li Marianna? Je li Marianna?
Valerio
(Ubacujući se između njih) Antonio, Toni, molim te... idemo u kino...
Antonio
(Nasilno ga odgurne u naslonjač s desne strane) Bok, Marianna. (Prijeteći izraz se promijeni u sladak osmijeh) Hoćemo igrati jednu igru dok čekamo mamu?
Marianna
(Kolebljivo) Rado.
Antonio
Ali najprije mi moraš nešto obećati.
Marianna
Što?
Antonio
Da nećeš naviti satove.
Maranna
(Gleda oko sebe) Satove?
Valerio
Ma da, to je.. (Učini pokret koji govori ŤNije to ništa, samo nevina igrať)
Antonio
Mama, hoćeš li požuriti? (Valerio izgleda potpuno bespomoćno) Ima ih tri, ali svi stoje. Jedan ovdje. (Pokaže sat na ormariću) Jedan u hodniku i jedan u ladici u mom ormariću. Obećavaš li da ih nećeš naviti?
Marianna
U redu, obećavam.
Antonio
(Gleda Valerija ispod oka) Sada ćemo se igrati. (S vješalice uzme plavu periku i pruži je Marianni) Stavi je! (Marainna oklijeva) Ajde, stavi je. (Valerio učini pokret kao da se opire) Mama! Hoćeš li me odvesti u kino ili ne? (Marianna stavi periku)
Marianna
Tako?
Antonio
Malo prema natrag. Eto. Dosta! Moja plavušica!
Marianna
(Smije se) Ja? (Antonio joj se približi, gotovo je dotakne)
Antonio
(Šapćući) Moja plavušica... (Pomiluje ju. Marianna ostane nepomična. Valerio se brzo odjene Ťu mamuť) Imala je bijele zubiće koji su me grizli tu... (pokaže svoj vrat) A kada je jela rotkvice, njezini su zubi radili Ťskrokť... voljela je i sirove mrkve: skrok, skrok. (Poljubi je u vrat. Mariana je šokirana.) Baš ovdje. Skrok. Ovaj parfem. Skrok! (Valerio, koji je završio preodijevanje, udalji ga od Marianne)
Valerio
Toni!
Antonio
(Okrene se prema Valeriju) Evo mame! (Valerio teško diše, Marianna je smetena) Napokon! Hoćeš li me voditi u kino? (Tišina. Antonio je nestrpljiv) Idemo? Što prikazuju?
Valerio
Bambija, jedan Disneyev film. Jako dobar. Jako... nježan i dobar.
Antonio
I kupit ćeš mi bombone?
Valerio
Naravno
Antonio
I kokice? I sok?
Valerio
Da, ko i uvijek.
Antonio
(Gleda Mariannu) Ide i ona s nama?
Valerio
Ne vjerujem.
Marianna
(Gleda Valerijovu odjeću osjećajući se nekako neugodno) Naravno da idem s vama.
Valerio
Sviđa ti se ova igra? Zabavlja te?
Marianna
Nisam je ja izmislila.
Antonio
A tko je sad ona?
Valerio
(Skine plavu periku s Mariannine glave) Valerijova zaručnica.
Antonio
Nećeš mi dirati pišu, je l' tako? (Marianna se smije) Nećeš napraviti ovo? (Ispruži ruku iza svojih leđa)
Marianna
Obećajem.
Antonio
(Ozareno) Onda možemo ići u kino!
Marianna
(Valeriju) Ti ćeš ovako izaći? (Valerio šuti, vidi se da je ponižen.)
Antonio
Naravno, svake nedjelje! Brzo, idemo gledati Bambija! (Primi pod ruku Valerija i Mariannu) Lijepa obitelj! (Smije se vukući ih prema izlazu) U kino! U kino! Idemo u kino! (Mrak)
 
 
 

Sedmi prizor

Noć s nedjelje na ponedjeljak. Pozornica je zamračena, samo blijeda svjetlost dolazi iz dvorišta. Ulazi Marianna i ide u kupaonicu. Ima na sebi laganu spavaćicu. Svjetlost koja sada ulazi kroz prozorsko staklo kupaonice lagano osvjetljava pozornicu, dovoljno da se može primijetiti Antonija zavaljenog u naslonjač. U ruci drži plišanog medvjedića. Čuje se mlaz vode. Zatim se ponovo otvore vrata kupaonice i Marianna, nakon što ugasi svjetlo, krene lijevo prema hodniku.

Antonio
Krik... krik... krik... (Marianna tiho jaukne) Ne boj se, to je samo cvrčak. Ima ih puno u sobama.
Marianna
Ah, to si ti!
Antonio
Svi imaju ime. Pacchetto (PAKET), Ciuffino, Filumeno... Ovaj koji je sada pjevao, to je Filumeno.
Marianna
Što radiš? Zašto ne spavaš?
Antonio
Pravim društvo cvrčcima.
Marianna
Prepao si me!
Antonio
Hoćeš li ostati malo ovdje sa mnom?
Marianna
Ali kasno je!
Antonio
Imaš nekog posla? Čekaš nekoga? Obaveze? Jaguar je pobjegao iz zoološkog vrta?
Marianna
(smiješeći se) Sutra moram rano ustati. (Okrene se da ode)
Antonio
Stop! (Pruži joj medvjedića) Sviđa ti se Kovrčko?
Marianna
(Uzme medvjedića u ruku) Kovrčko?
Antonio
Sjedni. (Dade joj znak da sjedne pored njega na rukonaslon.) Zove se Kovrčko zato jer ima kovrče.
Marianna
Simpatičan je.
Antonio
Nije. (Uzme joj medvjedića iz ruke i baci ga na pod) On je špijun.
Marianna
Špijun? Ne izgleda tako.
Antonio
Ali je. Maloprije me probudio i rekao mi je Ťdođi čutiť i onda me uzeo za ruku i odveo me do vrata vaše sobe. Ja nisam htio, ali on je navaljivao. ŤDođi vidi, dođi čutiť... i smijao se i smijao, vukao me za ruku sve dok me nije počelo boljeti. ŤGledaj, slušajť ... i smijao se zato jer zna da se poslije diram. (Marianna odjednom ustane, Antonio stane pred nju ne puštajući je da ode.) On me uči ružne stvari. Uči me prisluškivati, gledati kroz ključanicu. On me naučio kako da se diram. Ja ne želim, a onda se ipak diram. A on me ucjenjuje: ŤAko ne dođeš, sve ću reći tvom bratu, ako ne dođeš, špijunirat ćuť. Onda ja ustanem i slijedim ga bosih nožica. Pa prislonimo uho na vrata i slušamo. Ja znam što ste radili. Kovrčko se smijao, ali ja nisam.
Marianna
Špijunirao si nas.
Antonio
Odrasli vode ljubav i djeca to znaju. Sve čuju. (Marianna se odjednom digne i želi otići, no Antonio je zadrži uhvativši je za nadlakticu) Ništa nisam vidio, kunem se! Niti Kovrčko. Svjetlo je bilo ugašeno.
Marianna
Gledao si kroz ključanicu!
Antonio
Sve je bilo crno. (Marianna se pokušava osloboditi, ali Antonio je opet zadrži) Nemoj ići. Sjedni. (Marianna polako sjedne) Ja imam nježno srdašce koje voli cvrčke. Što je za tebe dijete?
Marianna
Ne znam, nisam nikad o tome razmišljala. Netko koga treba voljeti, netko tko treba odrasti.
Antonio
Strpljen – spašen.
Marianna
Da? Zašto?
Antonio
Banalno, banalno  ko masna svinjetina (Marianna ponovo ustane, ali Antonio ju posjedne). Dijete je napuštena koliba i oko kolibe su tragovi ljudi. Tragovi idu u svim smjerovima, ali gotovo nikad prema kolibi. Kada idu prema kolibi, tih par puta, dođu do ulaza i onda se vraćaju natrag. Kako bi djetetu bilo lijepo kada bi ljudi ušli i zapalili vatru! Slušalo bi njihove priče i naučilo bi narasti. Ali umjesto toga dijete sluša korake koji se udaljavaju i plače. Kada vidiš napuštenu kolibu, uđi. Moglo bi biti dijete. Krik... krik... krik...
Marianna
Jel to još uvijek Filumeno pjeva?
Antonio
Ne, to je Mignottina (SLATKICA), ženkica. Čuješ li kako ima zvonak glas? Krik... krik... krik... Cijele noći pjeva i ne da mi spavati.
Marianna
Tko ti je ispričao priču o kolibi?
Antonio
Nije to priča, to je istina. Napisana je u jednoj knjizi koju imamo. Mama mi ju svako malo čita, znam je na pamet.
Marianna
A kako znaš da je istina?
Antonio
Zato jer sam i ja koliba. Ne vidiš li? Vidi mahovinu na podu. Čuj kako vjetar puše kroz dimnjak. Uuuuuhhh!!! Čuj kako škripe vrata... škriiiiiip..... škriiiiiip.... čuj kapi na krovu: klap... klap... Počinje kiša! Želiš li ući?
Marianna
(Veselo) Vatru ne znam zapaliti.
Antonio
Nema veze, ja ću je zapaliti. Ja znam kako. Uzmu se dva štapića, onda ih krešeš jedan o drugi pa pušeš i onda... (Trči po sobi kao da traži nešto)
Marianna
Ako ne prije, onda sutra ujutro.
Antonio
Ali ja sam sada napušten! (Marianna se smije) Smiješ se? Znači, ti nisi dobra sestrica.
Marianna
(Približi mu se) Nemoj, probudit ćeš Valerija.
Antonio
Valerio je budan jer ste vodili ljubav i sad te čeka da ti da pusu za laku noć.
Marianna
Ja sam došla ovamo da te upoznam.
Antonio
(Uzmakne) Ne približavaj se... ne diraj me... pazi... popišat ću se... (Stane širom razmaknutih nogu kao u prvom prizoru. Marianna se zaustavi)
Marianna
Moraš biti strpljiv, moramo naučiti razgovarati. Ja malo toga znam o tebi, i to samo ono nebitno. Ali već osjećam da si mi drag. Sutra završavam u dva, slobodna sam cijelo popodne. Počet ćemo s tvojim igračkama, želim znati kako se zovu. A želim i pročitati onu knjigu. Kako si rekao da se zove?
Antonio
Nisam rekao.
Marianna
I nećeš mi reći?
Antonio
Ne znamo naslov, nema korica i zato je zovemo Ťknjiga koricať zato jer ih nema. Oduvijek je tako. To je knjiga od djeda djedovog djeda plus sto tisuća djedova.
Marianna
Uf, znači prastara je. (Približi mu se)
Antonio
Da, jako je vrijedna. Slova u njoj su mala, mala, mala.
Marianna
(Pomiluje ga) Sutra ćeš mi ju pokazati
Antonio
Vjetar, kad je tu, tu je.
Marianna
Molim?
Antonio
Ali samo kada je tu.
Marianna
Ma o čemu pričaš?
Antonio
Sada hoću da se zaustaviš.
Marianna
Zašto?
Antonio
Uf, baš ti sve moram objašnjavati! Ja sada idem, a ti me zaustavi, kao da pokušavam otići, ali ti me ne pustiš, jer mi moraš još nešto reći, pa me primiš za ruku kao što sam ja tebe maloprije, kada sam ti rekao da ostaneš. Sada ti meni reci da ostanem, posjedni me, objasni mi i ja ću shvatiti i onda ćemo nastaviti kao prije. Jasno? Ja idem, a ti me zaustavi.
Marianna
Ali zašto?
Antonio
Zašto, zašto, zašto! Odrasli uvijek žele znati zašto. A kada mi djeca pitamo zašto, pošaljete nas k vragu! Ajde, zaustavi me. Sada ću sjesti, pa ću se dići i ti me zaustavi. (Sjedne) Ajmo! (Naglo se digne i krene, no Marianna ga ne zaustavlja)
Marianna
Oprosti, nisam bila spremna.
Antonio
Koncentriraj se, Mignottina te gleda. Nemoj da loše ispadnem pred njom. Krik.. krik... (Sjedne) Ajde! Dosta mi je, idem u krevet! (Ustane, Marianna ga zaustavi)
Marianna
Ne idi, ostani. (Gledaju se u tišini)
Antonio
Tvoja želja. Je li tako?
Marianna
(Smiješi se) Da, tako je.
Antonio
Moraš reći da me voliš.
Marianna
Ja?
Antonio
Naravno da ti. Tko drugi? Ti. Da me voliš, da me voliš.
Marianna
Ne sviđa mi se ova igra. Prestani.
Antonio
Ali ti si mi rekla da ostanem.
Marianna
Laku noć, Toni. (Pomiluje ga, Antonio ju primi za ruku i poljubi je-ruku) Laku noć. Laku noć....
Antonio
Chérie, chérie... (Marianna pokušava otići, no Antonio je silom zadrži i zagrli ju)   Ma petite...
Marianna
Molim te, prestani. Spava mi se. (Antonio je poljubi u usta. Lagan poljubac koji Marianna prihvati ukočeno stojeći. Zatim je Antonio pusti i napravi korak prema natrag. U tom trenutku se iz hodnika pojavi Valerio u kućnom ogrtaču.)
Valerio
A tu si... (Neugodan trenutak)
Antonio
Krik... krik... krik...
Valerio
Pitao sam se kamo si otišla.
Marianna
Srela sam Tonija, pa smo malo popričali. Sutra će mi pokazati sve svoje igračke.
Valerio
A zašto ti nisi u krevetu?
Antonio
Bio sam u ophodnji sa Kovrčkom. (Pokupi medvjedića)
Valerio
Ajde, na spavanje. (Antonio krene. Ali nakon nekoliko koraka se zaustavi, okrene se i obrati se Marianni)
Antonio
Kri...krik...krik... (nestane u hodniku)
Valerio
Što ste radili? Što je htio?
Marianna
Prisluškivao je. Moraš nešto poduzeti, ja ga ne podnosim.
Valerio
Nije mogao čuti, šaptali smo.
Marianna
Želim da se mogu osjećati slobodno, ne mogu prihvatiti da je tvoj brat uvijek na vratima.
Valerio
Smiri se, riješit ćemo to. Malo po malo. Smiri se. Uostalom, što je čuo?
Marianna
Nije važno.
Valerio
Meni je važno.
Marianna
Oprosti. Ovo je prva noć ovdje, budi strpljiv. Ova kuća, on, i još i...
Valerio
I još i?
Marianna
Ti.
Valerio
Molim?
Marianna
Odjeven u ženu, perika, cipele... (sarkastično se smiješi)
Valerio
Morao sam, pa vidjela si i sama. Kada ga uhvati žuta minuta...  ili mama il tata, u nekoga se moram preodjenuti. Jedino se tako smiri.
Marianna
Bio si smiješan. S onom suknjom... prava tetkica! (Smije se)
Valerio
Nemaš se baš čemu smijati. Zaista.
Marianna
Sve do kina! Svi su buljili u tebe! A ti sav skrušen! A on: ŤMama, kupiš mi sladoled? Mama, kupiš mi kokice?ť (Smije se glasnije)
Valerio
Prestani! Misliš da je meni to zabavno?
Marianna
Poigrava se s tobom i ti to dobro znaš.
Valerio
Nije istina. Bolestan je, svi to znaju.
Marianna
Ja ne mogu voditi ljubav s nekim toliko smiješnim!
Valerio
A što, da ga pošaljem u ludnicu? Što bih trebao učiniti? Ili ne: ubit ću ga. Možda te onda dođe volja. (Tišina. Stoje jedan nasuprot drugog) Oprosti.
Marianna
Vraćam se kući. (Uputi se prema hodniku)
Valerio
Sada? Mislim: tri su sata ujutro.
Marianna
Još bolje, bar mogu neprimjetno otići. (Nestane u hodniku, Valerio je slijedi, čuje se njegov prigušeni glas)
Valerio
Bio je to čudan dan, zaista čudan. Ti si tek došla, on te nije poznavao, kuća, vojnici, preodijevanja... pa ne radim to uvijek! Ponekad prođu mjeseci bez svega toga, i onda... gotovo uvijek u oca, ponekad u majku, ponekad...
Marianna
Oprosti, odijevam se.
Valerio
Oprosti ti meni. (Opet se pojavi) Vidjet ćeš, zapravo je sve puno lakše, puno jednostavnije... ako opet to izvede, kunem se, odjenut ću se u oca i namlatit ću ga, zato jer mi ti jako puno značiš, više od bilo čega... (Marianna se opet pojavi, odjevena kao u trenutku svog dolaska, drži torbu u ruci) Zaista odlaziš?
Marianna
Nazvat ću te. (Valerio je uhvati za ruku) Molim te, umorna sam. (Valerio je poljubi u usta. Marianna je nepomična.)
Valerio
Što je? Ne voliš me više?
Marianna
Ne znam. Vidjet ćemo. Oprosti.
Valerio
Toliko mi je trebalo da se napokon zaljubiš u mene, a sada, u četiri i četrdeset...
Marianna
Moram malo biti sama.
Valerio
Zašto sama kad imaš mene? (Glupavo se smije)
Marianna
Zato jer ne možemo biti sami. (Tišina. Valerio je zatečen) Kamo god da idem, imam osjećaj da me netko motri. Ako nije plišana igračka, onda je vojnik, ako nije vojnik, onda su cvrčci.
Valerio
Molim?
Marianna
Cvrčci su u kući, nisi znao? Ima ih po svim sobama. (Krene prema izlazu)
Valerio
Ma o čemu ti pričaš?
Marianna
Ciuffino, Pachetto? Filumeno... (Čuje se Antonijev glas, tiho)
Antonio
Krik.. krik... krik...
Marianna
To je Slatkica, ženkica. Čuješ li kako ima zvonak glas? Krik... krik... krik...
Valerio
Cvrčci...
Antonio
Krik.. krik... krik...
Marianna
Cvrčci. Zašto? Što je tu čudno? (Krene. Pojavi se Antonio)
Antonio
Krik.. krik... krik...
Valerio
Molim te, idi u krevet.
Antonio
Malo prije sam razgovarao sa Slatkicom. Znaš što mi je rekla? ŤTvoj brat je tužan bratť ... Marianna se voli smijati, a ti se premalo smiješ.
Valerio
Nije loše, nije loše. Bravo, Slatkice.
Antonio
Zaručnice žele biti vesele. Ja i Elisabetta smo se stalno smijali. Svaki smijeh je imao svoju boju. Kada smo se smijali žuto, svi su se okretali i smijali se s nama. Kada smo se smijali crveno, svi su spuštali pogled jer je crveni smijeh malo pretjeran i ljudima je neugodno. Jednom sam se smijao u boji ciklame, to je bilo onda kada sam se pravio da sam cvjetić kako bih osvojio Elisabettu. Svidjelo joj se. Rekla mi je ŤKako si to napravio? Ajde opet...ť i ja sam se smijao u boji ciklame, a ona nije mogla, smijala se bijelo, plavo, ali nije uspjela smijati se u boji ciklame i onda sam joj ja pokušavao izazvati smijeh u boji ciklame praveći različite poze, ovako ili ovako (Napravi nekoliko različitih, apstraktnih poza) samo kako bi se smijala, uvijek na drugačiji način, u mnogo boja, čak sam i grimase radio, ah da, sjećam se. (Smije se) Proveli smo popodne smijući se na sve moguće načine, ti nemaš pojma koliko boja ima u smijehu, samo zelena ima barem trideset i četiri nijanse, plava ima manje, ali crvena ima više, onda počinje narančasta i eto me, Elisabetta se ponekad zabunila, a ja sam se smijao i smijao! (Smije se) Malo više, malo niže, malo slabije, tako, tako, ne, ne! (Smije se) Smijala se smeđe! Smijati se smeđe je jako lako, to je najčešći smijeh, boja suhog lišća! Ne, ne, oštrije! I ona se smijala... Blizu si, blizu si! Približila se smijehu u boji ciklame, na trenutak mi se učinilo da ga je pronašla, zgrabi ga, zgrabi ga, pazi! I nastade tišina, gledali smo se u oči, ozbiljni... oči su se smijale! Je li bio on? Nije bio on? Smijeh u boji ciklame... bilo kako bilo, smijali smo se cijeli dan, a navečer smo već bili zaručeni. (Obrati se Marianni koja ga u čudu, gotovo fascinirano, gleda) Što, ne ideš?
Marianna
Ah, da. Naravno. Zbogom. (Nestane u hodniku)
Antonio
Zbogom (Valeriju) Slatkica je u pravu, ti si tužan brat i Marianna bježi od tebe. (Tišina. Braća se nepomično gledaju. Čuje se zvuk ulaznih vrata koja se zatvaraju. Mrak)

Kraj prvog čina
 
 
 
 

DRUGI ČIN

Prvi prizor

Jutro. Na stolu je postavljen doručak. Iz hodnika dopire Antonijev glas koji pjeva pjesmicu s početka predstave. Pred kraj pjesmice čuju se udarci o bubanj. Potom se u prostoru pod lukom pojavi Antonio. Preko ramena nosi mali bubanj.

Antonio
Valerio! (Bubnjanje) Kovrčko je osuđen na smrt, želiš li vidjeti izvršenje kazne? Strijeljanje u leđa, zbog špijunaže. (Bubanj) Izvršenje kazne će biti u hodniku, šteta tapeta. (Smije se i udara po bubnju) Onda, dolaziš li? Braco... što radiš? Kakiš? (Odlazi do kupaonskih vrata i gleda kroz ključanicu) Dezerter! Dezerter! (Trčeći i bubnjajući ide po kući otvarajući i zatvarajući sva vrata u potrazi za Valeriom) Dezertere se isto strijelja u leđa kao i špijune. (Bubanj) Pali! (Trči do zvona koje je povezano s papirnicom, smještenog na zidu u dnu, lijevo od ormarića/kredence, te bijesno zvoni) Mrtav si, mrtav si, mrtav si! Stavi papirić s natpisom Ťvraćam se odmahť i trči na groblje, čekaju te, lijes je spreman, ali mrtvaca nema, svi se brinu da mu se nešto nije dogodilo. (Smije se) Ma ne braco, šalio sam se. Dođi da doručkujemo zajedno. (Odlazi do stola, gleda pripremljen doručak, nakloni se) Dobar dan, marmelado. Jesi li dobro spavala? Da. Gospođo žličice. A ti? Loše, cijelu noć su me ostavili napuštenu u šalici kave sa šećerom na dnu, osjećam se skroz skoreno, savršen početak jednog groznog dana. (Vraća se do zvonca, uporno zvoni) Halo! Halo! Est-ce que Valerio est l?? Čuješ me? Ne igraj se prodavača papira i dođi već jednom! (Trči oko stola) Kako je maslac? Malo masno, ali sve u svemu dobro. Kamilica je skroz mrtva, skroz ispružena u kredenci. Samo kad se sjetim da mi je još jučer govorila :život bih dala za jednu dobru kavu. (Smije se) ŤImate vatre?ť Pita vatrogasac piromana... (Smije se glasnije. Čuje se otvaranje ulaznih vrata) Idemo, idemo, privežite pojaseve, spremni za polijetanje! Bez pozdrava, bez riječi, bez poruka, bez telegrama! (Ulazi Valerio)
Valerio
Zašto si zvonio? Zašto si me zvao gore?
Antonio
Blaženo neznanje. baš si došao na vrijeme. Baš sam se mislio popišati u gaće, a nemamo više pelena.
Valerio
Kupio sam ti ih u utorak.
Antonio
Ovaj tjedan sam se puno puta popišao u gaće.
Valerio
Dobro, dobro. Donijet ću ti ih večeras. Jesi li zbog toga zvonio? Znaš da uvijek ima rezervni paket u ormariću.
Antonio
(Oštro) Kada ustanem, mama pripremi doručak.
Valerio
Bio je spreman.
Antonio
Hladna je. Bijela kava je hladna.
Valerio
(Stavi ruke oko šalice) Još je topla.
Antonio
Kad sam se digao bila je hladna.
Valerio
Mora da se ugrijala stojeći na stolu! Jutros si spavao dulje nego obično, a ja sam morao ići otvoriti dućan. Tko ovdje zarađuje? Tko uzdržava obitelj? (Antonio počne lupati po bubnju) Tiho budi! Mogu i ja ponekad imati probleme? (Bubanj) Mogu li imati živaca? Ili glavobolju ili telefon za platiti? (Bubanj) Mogu li i ja pišati u gaće?
Antonio
Mislim da će se Marianna vratiti.
Valerio
Ne, Marianna je otišla i neće se više vratiti. Nije me nazvala. Nadam se da si sretan. Uspio si, bravo, čestitke! Da, ti uspijevaš sve samljeti u prah i pepeo... (Antonio se smijulji) Sve je dobro išlo, bio je prvi dan, i malo bi bilo dovoljno, ali ti... ti...
Antonio
Ja sam slatki dječak uzdignute glave. Gledaj, gledaj. Tako. (Odmakne bubanj držeći ga jednom rukom daleko od tijela držeći glavu pretjerano spuštenom)
Valerio
Znaš zašto se Marianna neće vratiti? Sad ćeš se smijati. Zato jer me vidjela odjevenog u mamu, eto zašto.
Antonio
Zašto kažeš Ťodjeven u mamuť? To se ne govori.
Valerio
Govori se, ne govori se... Govori se istina!
Antonio
Obećao si mi da se ništa neće promijeniti, a sve se promijenilo i vojnik više ne čuva stražu!
Valerio
Da, da, vojnik, i suknja, i perika, i pete... pogledaj ga, bolesni braco kojeg nitko ne voli! ...
Antonio
(Hladno) Trebao si prije kočiti.
Valerio
Bilo bi najbolje da uopće nisam kočio i tako bih i ja otišao na onaj svijet. I onda bi ti bio u nekom institutu za mentalno retardirane i dirao guzice medicinskim sestrama i mahao pimpekom po dvorištu bez svih ovih Marianna. (Antonijev lagani smijeh) nije nimalo lako osvojiti ženu. Pozoveš je van i ako ti kaže ne, sav si frustriran, a ako ti kaže da... joj, ako ti kaže da, tek je to strašno! Što napraviti? Kamo ići? Na kavu? Da, da, dobro, dobro, zapravo jako dobro! Ali samo prividno jer sada kada sjedite misliš Ťšto da joj kažemť? i gledaš je u oči i nadaš se da će doći konobar jer žene od nas svašta očekuju. I onda se koncentriram, koncentriram se, ali ništa mi ne pada na pamet. I onda ona zapali cigaretu, to je već nešto. Ako puši! Jer ako ne puši onda ni to ne napravi, gleda te i čeka, prokletnica! Ti pokušavaš sve moguće i kažeš Ťsviđa li ti se?ť, a ona Ťdať i opet tišina, pa gledate tko ulazi u kafić, sretni parovi koji se smiju! Ali protok nije stalan, ima i pauza i to su trenuci koje ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U tim trenucima se nadaš da će ti se plafon srušiti na glavu, da će biti ranjenih, možda pokoji poginuli, tako ćeš se napokon spasiti. Ali ne! Plafon je i dalje na mjestu, lijep, čvrst, od armiranog betona i onda pomisliš ŤBože, daj da dođe potres!ť, ali ni list se ne pomakne i tada si izgubljen! To se desi ako izađeš sa ženom! (Iznenada skoči sa stolice) Ali jednom, makar samo jednom, dogodi ti se da znaš što reći. I razgovor krene! Krene, krene! Ide! Marianna me sluša! Smiješi se! Odgovara mi! Pobjeda, dragi moj! Jedanaest godina nisam imao curu!
Antonio
Dvanaest. Posljednja te ostavila šest mjeseci prije nesreće. Nisam ja kriv što se ne sviđaš ženama.
Valerio
Zaboravljaš da sam se svih ovih godina samo o tebi brinuo. Samo sam na tebe mislio! Kada sam sreo Mariannu, gotovo sam htio pobjeći jer sam odmah shvatio da je opasna, jako opasna. Bio sam na prekretnici! Da, htio sam prodati i stan i papirnicu i zbog toga sam otišao u agenciju, no nisam mogao ni zamisliti da ću tamo sresti Mariannu.
Antonio
Sve si htio prodati?
Valerio
Da. I povući se na selo zajedno s tobom. Moglo je biti lijepo. Kokoši, zečići... bi li to volio?
Antonio
Ne.
Valerio
U svakom slučaju, sreo sam Mariannu i predomislio sam se. Vidio sam je ovdje. U ovoj sobi. Projiciranu. Iz agencije za nekretnine sam je prebacio ovdje. Vidio sam već kako se kreće, kako preslaguje stvari, kako ti priča priče... kako priprema večeru. Skupio sam hrabrost, ni sam ne znam kako. Gledao sam van kroz prozor i pitao je hoće li se sastati sa mnom. I ona prihvati! Mislio sam da nije dobro shvatila i zato sam ponovio preciznije ŤGledaj, pitam vas za osobni sastanak, ne poslovni...ť I ona se počela smijati i rekla da je jako dobro razumjela. Pristala je, shvaćaš? Koji je razlog imala da pristane? Ali ipak je pristala. Žene! Mislio sam da je možda udovica koja traži kuću, da možda ima dijete kojem traži oca, da je možda bolesna, da, bolesna je, to je to, to sam mislio! Traži papirnicu u kojoj može umrijeti.
Antonio
Lijepo je umrijeti u papirnici.
Valerio
Na sve sam pomislio, u jednom sam trenutku na sve pomislio jer nisam mogao vjerovati, ali ne! Bila je zdrava! I izašli smo jednom, drugi puta, viđali smo se i smiješila mi se, meni, i slušala me i govorila je i jednom mi je rekla Ťvolim teť, shvaćaš li? ŤVolim teť! A ja... ja... (Zajeca, gotovo vikne) ja sam pričao, pričao, sve sam joj prepričavao, čak i prošlost, moju prošlost, čak i to ta sam skupljao čepove od pivskih boca...
Antonio
Gdje su čepovi, braco? Gdje su čepovi?
Valerio
Smiri se, i ti si u tim pričama, nemoguće te izostaviti.
Antonio
Bila je to lijepa, lijepa, lijepa, lijepa kiša! Zaista! Pucketala je kao vatra.
Valerio
S trećeg kata! Ah, bilo je super! Puna kutija! Stotinjak čepova koji su odskakivali od asfalta.
Antonio
I ljudi su bježali! (Sretno se smije)
Valerio
Šest godina sam ih skupljao. Neki su bili jako rijetki. Dva su bila od jednog belgijskog piva koje se pije toplo. Ne proizvode ga više, danas bi taj čep vrijedio milijune.
Antonio
Jesi li to ispričao Marianni?
Valerio
Nisam.
Antonio
Trebao si, svidjelo bi joj se. Čepovi skaču, a ona se smije.
Valerio
Pa nije glupa. (Sjedne u desnu fotelju)
Antonio
Kažem ti da se smije. Čini mi se kao da čujem Elisabettu kako se smije.
Valerio
Ja ne čujem ništa.
Antonio
(Snažno) Ona je!
Valerio
Ne!
Antonio
Traži smijeh boje ciklame! Treba joj pomoći! (Udara po bubnju) Smije se plavo, smije se maslinasto zeleno! Elisabetta! Gdje si? (Bubanj) Gdje je moja plavušica? Kladim se da je već obukla vjenčanicu! (Bubanj) Potražite je! (Bubanj) Elisabetta! (Tresne u bubanj na neuobičajeno nasilan način) Mon amour! Jesi li dobro? Jesi li ranjena? Govorili su da si tresnula u zid, da si ostala na mjestu mrtva! No... ne treba obraćati pažnju na govorkanja. Imaš li još uvijek čvrste bradavice? Da? I sama znaš koliko volim tvoje male grudi šćućurene u mojoj velikoj šaci! A sada ćemo se smijati u boji ciklame, može? (Primi Valerija za ruku i podigne ga s naslonjača. Zatim uzme sa vješalice plavu periku i vjenčanicu) Hoćeš li? Ajde, pokušajmo, (Stavi mu periku)  Ajde, radi kao ja. (Smije se) Hajde, podigni ruke. (Navuče mu vjenčanicu. Valerio sve to podnosi bez da reagira) Raj treba zaslužiti! Napravi ovako. (Resko se smije, Valerio okreće glavu, a Antonio ga uspravi sa suzdržanim bijesom). Ovako, kažem ti. (Resko se smije) Gore glavu, uspravi se. (Resko se smije, Valerio ispusti neki piskutav, usiljen smijeh.) Bolje, bolje. Zatvori oči, malo slobodnije! (Valerio se jače smije) Blizu si, blizu si, skoro pa ciklama. Tako, tako, uspjela si. Bravo! (I Antonio se smije)
Valerio
Nitkove!
Antonio
(I dalje se smije) Dobro je, dobro je!
Valerio
Mrzim te!
Antonio
(I dalje se smije) Eto ga, eto ga!
Valerio
Ubit ću te, kunem se!
Antonio
(I dalje se smije) Samo naprijed! Evo ga, evo ga! To je on! (Pobjednički se smije) Smijeh boje ciklame. Ciklame! (Zvono na ulaznim vratima. Smijeh odjednom prestane) Idem ja. (Krene prema ulaznim vratima)
Valerio
Ne! Čekaj!
Antonio
Netko je na vratima i ide krik krik! ...
Valerio
Mogla bi biti Marianna! (Potrči u hodnik. Čuje se zvuk ulaznih vrata koja se otvaraju. Odmah zatim se pojavi Valerio: sretan je. U jednoj ruci nosi veliki kovčeg, u drugoj poklon-kutiju)
Antonio
Marianna, predstavljam ti Elisabettu. Elisabetta, ovo je Marianna. (Ulazi Marianna. Bez riječi gleda Valerija)
Valerio
Bok. (Neugodna tišina) Sretan sam. Nisam to očekivao.
Marianna
Ni ja. Ni sama ne znam zašto sam ovdje.
Antonio
(Marianni) Ali Kovrčko zna. I Filumeno te pozdravlja. (Valerio, kao da je tek sada shvatio da je odjeven Ťu Elisabettuť, pobjegne u hodnik noseći sa sobom kovčeg i paket)
Marianna
Bok Antonio!
Antonio
Antonio, ne Toni! Olé! (Pleše po sobi) Znaš li se smijati u boji ciklame? To je smijeh sretno zaljubljenih. Ovako, čuješ? (Oštro se smije)
Marianna
(Zabavlja se, glasno govori) Jel ti to znaš, Valerio?
Valerio
(Iz hodnika) Što?
Antonio
On je tužan, ne zna se smijati. Probaj ti, probaj sa mnom. (Oštro se smije) Probaj! Voliš li boje?
Marianna
Jako. Posebno boju ciklame.
Antonio
(Smije se) Onda se smij! Probaj! (Marianna se smije) Još, još, evo ga, pronašla si ga! (Antonio i Marianna se zajedno smiju. Valerio ulazi i zapanjeno ih gleda. Skinuo je periku i vjenčanicu) Smijeh boje ciklame! (I dalje se smiju, bez prekida) Oštrije, oštrije! Tako! Odlično! Osjeća se i miris! (Mariannin smijeh je sve zvonkiji, poput vodenog slapa. Antonio pleše i smije se. Valerio je skamenjen. Mrak)
 
 
 

Drugi prizor

Nekoliko dana poslije, kasno poslijepodne. Valerio za stolom slaže papire i računa na malom kalkulatoru. Marianna sjedi u desnom naslonjaču, koji je sada okrenut prema publici. Antonio sjedi na podu uz naslonjač. Okružen igračkama.

Antonio
(Pružajući Marianni plišanog medvjedića, identičnog onome kojega smo već ranije vidjeli) Ovo je Kovrčkov brat.
Marianna
Sličan mu je.
Antonio
Blizanci su.
Marianna
A da?
Antonio
Da. Vidiš? (Uzme Kovrčka i pruži joj ga) Isti su.
Marianna
Istina. Kako se zove?
Antonio
Kovrčko
Marianna
I on?
Antonio
Da, zato jer ima kovrče.
Marianna
Pa kako ih razlikuješ?
Antonio
Po instinktu. Ovo je Kovrčko.
Marianna
Ali i ovo je Kovrčko.
Antonio
Ali Kovrčko je ovaj ovdje.
Valerio
(Bez da podigne glavu od papira) Ima vezicu oko lijevog zgloba.
Marianna
(Antoniju) Varalice! (Smije se s njim) Da baš, instinkt!
Antonio
Ja mislim brže od svjetla. Je li tako, braco?
Valerio
Da, brže od ugašenog svjetla. (Tišina)
Marianna
Uf, nisko! Svaka čast.
Antonio
(Vrti avion, dubokim glasom) Moooooaaammm....
Marianna
Tvoj brat te nije htio uvrijediti.
Valerio
(Prekine posao, shvatio je što je rekao) Naravno da nisam. Pokušavam malo uštedjeti, zato volim ugašena svjetla. (Smije se, neugodno mu je) Kada vidim upaljeno svjetlo, odmah trčim da ga ugasim. Naravno, ako je upaljeno bez razloga jer ako treba biti upaljeno, prvi sam koji će ga upaliti. Je li tako Toni?
Marianna
(Ne obraća pažnju na Valerija, obraća se Antoniju) Ne želiš li nastaviti predstavljati mi svoje igračke?
Valerio
To je mala obiteljska ekonomija.
Marianna
Već dugo nisam gledala igračke. Godinama. Baš čudno. Jednog jutra se probudiš i tvoje igračke su ti nekako strane, ne gledaš ih više. Tko zna gdje su sada moje lutke?
Antonio
Puno si ih imala?
Marianna
Da, tridesetak. Moja omiljena se zvala Olimpijada.
Antonio
Olimpijada? Lijepo! Zašto?
Marianna
Darovao mi ju je otac jednom kad su bile Olimpijske igre. (Antonio se smije) Moj otac je odlučivao kako će se zvati moje lutke. Znaš kako su se ostale zvale? Eneida, Ilijada, Odiseja... (Antonio se od srca smije) Ja sam ih htjela nazvati po princezama iz bajki koje sam čitala: Zora, Lola, Giusy ... ali on bi rekao: ŤTo je bezveze/banalno, nazvat ćemo je Samotraki...ť.
Antonio
Banalno, banalno, s masnom svinjetinom.
Marianna
Govorio je: ŤNaše lutkeť ... ŤKako su naše lutke? Jesu li naše lutke dobro spavale? Jesu li naše lutke fino doručkovale?...ť. Često se vraćao kući s lutkama.
Antonio
Da je Kovrčko bio tamo, sve bi ih napumpao.
Valerio
(Digne glavu od stola) Eto vidiš? (Dirne se po čelu kao da hoće reći Ťpriča glupostiť te se vrati računanju)
Antonio
I tako bi se rodili vlakići, aviončići, lopte poput Bombe.
Marianna
Bombe?
Antonio
To je moja lopta. (Pokupi loptu) Kada ju bacim o pod, zvuči kao bomba. Slušaj.
Valerio
Ne! (Antonio snažno baci loptu o pod)
Antonio
Čuješ? Susjedi se žale, a moj brat to ne želi.
Valerio
Marianna, molim te.
Marianna
Pa nije se ništa dogodilo.
Valerio
Zato jer ne poznaješ ove ispod. Uskoro ćeš vidjeti. (Vrati se poslu)
Marianna
(Potiho, Antoniju) Dođi bliže. Tako nećemo nikom smetati. (Antonio joj se približi, a Valerio podigne glavu i pokušava čuti što govore)
Antonio
Tvoj otac je umro u nesreći?
Marianna
Ne, moj otac je živ. Majka također. Još su mladi, jako rano su me dobili.
Antonio
I pitaju te koliko je sedam puta sedam?
Marianna
Ne živim više s njima. Već godinama. Odrasla sam.
Antonio
I udat ćeš se za mog brata?
Marianna
Ne znam, moguće. Vidjet ćemo. Ima vremena.
Antonio
Želiš li pobjeći?
Marianna
Možda.
Antonio
Sad je trenutak, moji vojnici spavaju.
Marianna
Ti si jedno jako pametno dijete.
Antonio
Onda ostani. Možeš se uvijek udati za mene.
Marianna
Zašto ne? Krik...krik...krik...
Antonio
Krik... krik... krik... (Smiju se)
Valerio
Što je? Čemu se smijete? Marianna, zašto mi ne odgovaraš?
Marianna
Imaš jako simpatičnog bracu.
Valerio
Dobro! Drago mi je da ste se sprijateljili. A što ti govori?
Antonio
Pričao sam joj da moji vojnici pišaju u kacige.
Valerio
Ti ne znaš pričati o ničem drugom nego o pišanju. Stavit ćemo pelene i tvojim vojnicima. (Spusti glavu i primi se posla)
Marianna
Malo je nervozan. (Valerio podigne glavu kako bi slušao) Moraš imati strpljenja.
Antonio
Da samo znaš koliko ga imam... ponekad bih najradije sve ostavio i otišao. Ali kako da ga ostavim? Što bi ostalo od njega? Žao mi ga je. Jadničak. (Smiju se)
Valerio
Ma hajde! Može li se znati? ... Šapćete, šapćete, a onda se smijete.
Marianna
Što ima lošeg u tome?
Valerio
Ništa. Ali je čudno. Čemu se imate smijati? (Neugodna tišina, zatim se Valerio vrati poslu)
Antonio
Ovo je vatrogasno vozilo. Sirena je pokvarena.
Valerio
(Ne diže glavu) Nije pokvarena, fali baterija.
Antonio
Hoćeš reći da poznaješ moje igračke bolje od mene? (Marianni) Jedne noći je došlo do požara u kantini. Vatrogasci se pojavili uz zaglušujuće sirene. Meeeehhhh!!! Silazeći niz stube, vozilo se prevrnulo i sirena je prestala zavijati. Razbila se. Kantina je izgorjela u tišini, zajedno sa rogačem, lećom, bobom. Kovrčko je dobio opekline.
Valerio
(Još uvijek udubljen u posao) Mi nemamo ni kantinu. U ovoj zgradi stanovi s istočne strane nemaju kantinu. Nikad nismo saznali zašto.
Antonio
Da danas sretneš svoje lutke, bi li ih prepoznala?
Marianna
Da... mislim da bih.
Antonio
I sjetila bi se svih imena?
Marianna
Ne znam da li bih se baš svih sjetila. Možda. Prošlo je puno vremena.
Antonio
Koliko?
Marianna
Godine. Godine. Godine.
Antonio
Kako se to dogodilo?
Marianna
Što?
Antonio
Da si napustila svoje. (Valerio podigne glavu)
Marianna
Htjela sam biti slobodna, to je normalno, svi mladi tako rade. (Valerio opet spusti glavu)
Antonio
I nisi ponijela svoje lutke sa sobom?
Marianna
Bila je to velika greška, tek sada shvaćam.
Antonio
Mora da su puno plakale.
Marianna
Bojim se da jesu.
Antonio
Kako si mogla? Misli na Olimpijadu! To je moralo biti strašno za nju! To je kao da ja.. kao da ja napustim Kovrčka. Jako bi patio! Na stranu to što je špijun, priznajem, to mu je grozna mana, ali mi smo prijatelji, kada sam žedan, on mi kaže ŤŽedan si!ť i ja shvatim da sam žedan! Prije to nisam znao! Bez Kovrčka bih već umro od žeđi. (Uzme Kovrčkovog blizanca) On ne, njega boli briga. Dobar je, pere se, uči, najbolji je u razredu, ali je sebičan, nije ga briga za mene, ako umre neću plakati. (Baci daleko medvjedića) Ali Kovrčko ne, Kovrčko je moj prijatelj, moj prijatelj, prijatelj! (Uzme Kovrčka) On zna sve o meni i ja sve o njemu, mi smo si ovako! (Snažno ispreplete prste obih ruku) S Kovrčkom bih išao i na kraj svijeta, kroz pustinju i prašumu. (Ustane, glasno govori) Vi odrasli nemate srca. Imala si omiljenu lutku i napustila si je! Gdje ćeš naći drugu Olimpijadu? (Primijeti da Marianna plače) Plačeš? Želiš reći da ti je žao? Reći ćemo to tvojim lutkama i one će ti oprostiti. Ali ne znam baš da li zavređuješ.
Valerio
(Sluša, ali ništa ne razumije) Ma što se to događa? Zašto plačeš?
Marianna
Ne znam. Ništa.
Valerio
Kako ništa? Mora biti neki razlog. Prvo se smiješ pa plačeš...
Antonio
Kao kad poslije kiše bude sunce.
Marianna
(Smiješi se) Upravo tako.
Valerio
(Ustane) ne znam... smiješ se, plačeš... što je olimpijada?
Antonio
To je njena omiljena lutka.
Valerio
S tim imenom?
Antonio
Dao joj ga je njen otac.
Valerio
I ti se obazireš na njega? Koja glupost!
Marianna
Istina je.
Valerio
Slušaj... ako se hoćeš igrati, u redu, igrajmo se, ali ne želim vidjeti da plačeš, razbit ću ovoga ovdje. Jer poznajem ga, poznajem ja dobro tog lika, spreman je na sve, ti si ovdje zbog mene, ne zbog njega. Jasno? (Tresne Antonija) Oh?!
Marianna
Ne, što to radiš?
Valerio
On ti treba pokazati svoje igračke, tako smo odlučili, zar ne? I onda, pokaži ih. Pokaži ih i ne izazivaj. Evo ih ovdje... gledaj: zvrk, medvjedić, Zorrov mač ... pričaj joj o svojim igračkama. Može? Ja ću završiti posao i onda ćemo ručati. (Marianni) Je li ti slučajno izvinuo ruku? Često to radi svojim prijateljima. Izvija im ruku. Nije svjestan svoje snage. (Sjedne) Nećeš mi odgovoriti?
Marianna
To je samo trenutak melankolije.
Valerio
Zovi to kako hoćeš. Plakala si...
Marianna
(Antoniju) Hoćemo li nastaviti?
Antonio
Ne.
Valerio
Eto ga!
Marianna
Ne želiš?
Antonio
To je samo trenutak melankolije.
Valerio
Shvaćaš li? Sve je to ... (Vrti ruku kraj glave kao da zavija nešto) reci mi što da radim! Nije dovoljna pažnja, strpljenje, ja pokušavam otvoriti! A on zatvara i zatvara!
Antonio
Krok... krok... krok...
Valerio
Što je to?
Antonio
To su cvrčci s Aljaske. Imaju pola kile i idu kro kro.
Valerio
Eto ga! Cvrčci s Aljaske! A ja ovdje moram raditi i misliti na sve! (Viče) Znaš li koliko računa ima za platiti?  Znaš li koliko računa?
Marianna
Kakve sad veze imaju računi? Možda...
Valerio
Kakve veze imaju računi? Dok sam god ja taj koji ih plaća, ima veze, itekako ima veze. (Lupi rukom o stol tako da i papiri odskoče) Evo računa! Ne bi vjerovala!
Marianna
Mi smo razgovarali o igračkama. Pričali smo o mojim lutkama.
Valerio
Da, naravno! Olimpijada! Svjetsko prvenstvo! Ne smiješ mu previše udovoljavati! Ne trebaš slušati njegove gluposti! (Antonio se lagano spusti na pod ispred desnog naslonjača, izvan Valerijevog vidnog polja)
Marianna
Ajde šuti na trenutak! Uopće ne slušaš što ti govorim!
Valerio
Pa nisam gluh!
Marianna
Tim gore!
Valerio
U redu! Slijep sam i gluh sam! Uz to, on ti izvija ruku!
Marianna
Nije mi ništa izvinuo!
Valerio
Znači plakala si samo tako, da ti prođe vrijeme!
Marianna
Hoćeš li ušutjeti na trenutak? Hoćeš me saslušati?
Valerio
Slušam, slušam! Hajde!
Marianna
Plakala sam jer sam se odjednom sjetila svog djetinjstva.
Valerio
I ti?
Marianna
Budući da sam odmalena imala bujnu maštu, moji su mi govorile ŤSpusti se, spusti se na zemlju!ť. Što sam više pokušavala letjeti, to su me oni više spuštali. ŤSpusti se, spusti se!ť ... I eto, tako sam se spustila skroz dovde.
Valerio
I to ti se čini preskromno?
Marianna
(Djeluje odsutno) Skromno?
Valerio
Razumijem te, ali ne brini za kuću ovakvu kakva je sad. Ovo je samo početno stanje. Pričao sam o računima jer ponekad je dobro da čuje kako ima i problema, da razmisli malo. Ali zapravo, dosta dobro stojimo, znaš? Porastao je promet ove godine, baš sam gledao račune. Zahvaljujući fotokopijama. Danas se puno kopira. Manje se troši na kruh, mlijeko, ulje, ali se troši puno više na fotokopije. Jesi li bolje? Ha? Jesi bolje? (Gleda uokolo) Gdje je ovaj?
Antonio
(Još uvijek skriven iza naslonjača) Krunk, krunk... njemački cvrčci.
Valerio
Ma bravo. Predstavi joj njemačke cvrčke koji idu krunk, krunk. Malo cvrčaka, a onda ćemo jesti. (Marianni) Probaj malo biti strpljiva, može? Još pet minuta. (Vrati se poslu)
Marianna
(Puzeći dođe do Antonija) Kri, kri... Mogu li?
Antonio
Krunk, krunk... naprijed.
Marianna
Je li prošla melankolija?
Antonio
Melankolija je prošla, ali sada me svrbi.
Marianna
Hoćeš da te počešem?
Antonio
Svrbi me srce. To je dobar znak, znaš? To znači da se bliži Božić! (Smije se)
Marianna
I ja počinjem osjećati.
Antonio
Treba se počešati.
Marianna
Kako možeš počešati srce?
Antonio
Sad ću ti pokazati.
Marianna
Ti znaš kako?
Antonio
Naravno. Kovrčko me naučio. Pazi.
Valerio
(Digne glavu) Ma gdje ste?
Antonio
Prvo podigneš ruke. (Podigne ruke. Valerio vidi iza naslonjača Antonijeve podignute ruke) Hajde, idemo. (Marianna ga oponaša)
Valerio
Ma šta to radite?
Antonio
I sada trebaš govoriti jastog sve dok ne prođe. Naprijed!
Marianna
Jastog!
Antonio
Ma ne samo jednom, barem deset puta! Dvadeset! Jastog, jastog, jastog ...
Marianna
Jastog, jastog, jastog...
Antonio
Daj, daj, nastavi! Jastog, jastog... misli na jastoge!
Marianna
(Valeriju koji ih iza naslonjača zabezeknuto gleda) Reci i ti jastog!
Valerio
Ja? A zašto?
Marianna
Zato, zato... daj!
Valerio
Jastog.
Marianna
Nasmij se! (Nasmije se) Jastog! Jastog! (Valerio protrese glavom)
Antonio
Bravo! Je li prošlo?
Marianna
Da.
Antonio
Jesi vidjela?
Marianna
Ovo je odlično!
Valerio
Što je prošlo?
Marianna
Svrbež na srcu? Nisi to nikad imao? Je li moguće?
Valerio
Žao mi je. Znam za grlobolju, glavobolju, zubobolju...
Antonio
Zato jer si običan, prosječno zdrav smrtnik. (Valerio ponovo sjedne bez da odgovori)
Marianna
(Antoniju) Hvala ti što si me naučio ovu metodu.
Antonio
Zahvali Kovrčku, ne meni.
Marianna
Zahvali mu ti u moje ime kada ga vidiš.
Antonio
Trebao bih ga večeras vidjeti. Reći ću mu.
Marianna
Večeras?
Antonio
Da, idemo u Trocadero. Jesi čula za to?
Marianna
Ne, nisam nikada bila tamo.
Antonio
Ma, beh, znaš... ništa posebno. Popije se koja čašica... ima cura... Priča se o svemu i svačemu... Kovrčko pozna puno ljudi.
Marianna
Imate kakve planove?
Antonio
Ma da, nešto... Ali radije ne bih o tome. Znaš... praznovjerje.
Marianna
Razumijem. Za svaki slučaj... (Stisne palčeve)
Antonio
(I on stisne palčeve) Što god da bilo, morskim putem. Ne volim letjeti.
Marianna
Ni ja. Morem je bolje.
Antonio
Puno bolje. Puno, puno bolje. (Marianna ga pomiluje po glavi, a zatim ustane i ode do Valerija)
Marianna
Valerio...
Valerio
(zamišljen) Jastog.
Marianna
Ne... Da pripremim?
Valerio
(Podigne glavu) Da, hvala.
Marianna
Jesi li gladan?
Valerio
Mah... malo sam iznemogao... ogladniš od posla. (Marianna ode u kuhinju. Antonio i dalje sjedi na podu naslonjen na naslonjač, sanjiv)
Antonio
Aaaahhh.... na mostu... (Duboko udahne) Obala je sad već daleko... Koliko kose na vjetru! Bi li to ikad rekao, Kovrčko? Cure iz Trocadera... sve su se popele na isti brod. (Lizne prst te ga zatim podigne kako bi osjetio vjetar) Puši, maestralu, puši! (Svjetla se gase)
 
 
 

Treći prizor

Nekoliko dana kasnije, odmah nakon ručka. S jedne strane stola, Antonio piše s očitim poteškoćama. S druge strane stola, Valerio igra šah s elektronskom šahovnicom. Svako malo čuje se jedan lagani Ťbipť. Odjednom Antonio lupi šakom o stol.
Antonio
Uf!
Valerio
(Štiteći figure koje se zaljuljaju) Pazi!
Antonio
Opet sam pogriješio. (Pokaže list Valeriju) Nisam dobro stavio č i ć.
Valerio
Sve ćeš mi poremetiti! (Antonio smota list papira u loptu nakon što ga je bijesno rastrgao) Pobjeđivao sam! (Antonio baci loptu od papira na šahovnicu te tako poremeti figure)
Antonio
Šah brat!
Valerio
Ne! Životinjo jedna! (Pokupi loptu) Natjerat ću te da je pojedeš!
Antonio
(Otvara usta kao da čeka hranu) Aaaahhh!!!
Valerio
Bio sam jedan potez u prednosti! (Baci mu natrag loptu, no ne pogodi ga) Na četvrtom nivou!
Antonio
Ja ne znam pisati!
Valerio
Shvaćaš?
Antonio
Ja ne znam napisati ŤČetvrti nivoť! Imam jednog prijatelja. On je u Americi. Ako mu želim reći da sam pobijedio tvoju usranu šahovnicu na četvrtom nivou, moram ga zvati telefonom. Razumiješ? Halo? Halo? Hello? Je li tamo John? Je li to Jack? Je li to Clint?
Valerio
Slušaj, Clint, ti partiju na četvrtom nivou protiv ove šahovnice nećeš dobiti nikad, u redu? Nikad! Ni na drugom ni na prvom! Ti možeš pobijediti samo u Čovječe, ne ljuti se.
Antonio
Nije istina. Jednom sam te potukao.
Valerio
Zato jer sam ti pustio da pobijediš!
Antonio
(Nakon duge tišine) Ne znam više jesu li djeca utjeha odraslima. Nekad sam mislio da jesu, bilo je čak napisano na knjizi korica. Nekad su odrasli podučavali djecu, tako su se prenosile tajne. Kako se hvataju poljski zečevi? Sije li se za punog ili za mladog mjeseca? Zašto se boce ne zatvaraju kada puše vjetar? Zašto je orah štetan?
Valerio
(Sarkastično) Ima li na svijetu više pasa ili mačaka? Je li teži jedan slon ili tri nosoroga?
Antonio
Imaš li ti kakvu tajnu za prenijeti mi? Na primjer, kako se pišu č i ć? Kako se pišu!
Valerio
Ti ne znaš pisati ne zato jer ne znaš nego zato jer si zaboravio. Sjećaš li se što je rekao liječnik? U tvom slučaju je teško ponovo naučiti jer postoji nekakvo odbijanje.
Antonio
Hoćeš reći da netko u meni kaže ne kada ja kažem da.
Valerio
Tako nekako. (Ponovo slaže figure na šahovnicu)
Antonio
Kada Kovrčko kaže ne, Kovrčko kaže da.
Valerio
Tako je, bravo, napiši cvrčak deset puta. Tvrdo č. (Pretjerano naglašava tvrdo č) CvrČak.
Antonio
Stvarno si mi onaj put pustio da pobijedim?
Valerio
Da. Oprosti, nisam ti to htio reći, ali izvukao si iz mene.
Antonio
Zašto?
Valerio
Jer tu i tamo djeci treba udovoljiti. Nije ti se svidjelo?
Antonio
Hoćeš li znati zašto si me pustio da pobijedim?
Valerio
Da čujemo.
Antonio
Jer si shvatio da bih ionako pobijedio. I onda, kako ne bi izgubio, pustio si da ja pobijedim!
Valerio
(Smije se) Ma vidi ti!
Antonio
To je trulo zeleni smijeh.
Valerio
Napiši cvrčak i ne gnjavi više!
Antonio
Pojeo sam ti kraljicu!
Valerio
Pustio sam da je pojedeš!
Antonio
Ne! Ja brzo razmišljam, ja brzo razmišljam! Čuo sam jedan Ťahť, rekao si Ťah!ť, ali nije to čak ni bio Ťah!ť, bio je to mali, tihi, neprimjetni jecaj i ja sam ga čuo! Nisi primijetio da ti je kraljica u opasnosti! Jer ti igraš po pravilima, po malim pravilima, po pravilčićima, dok ja zaskočim pravila, razbijem ih! Jesi li ti pravilo? Pam! Pam! (Udara šakama po zraku) Dođi pravilo ako imaš muda! (Valerio začepi uši) Eto ti na pravilo jedno! Pljus! Pljus! (Učini pokret kao da pljuska nekoga) Nećeš ga više prepoznati! I ja ti pojedem kraljicu, a ti napraviš Ťah!ť jedva primjetno neprimjetno i onda ja aaahhhmmm!!! Kraljica! Osvojio sam svjetski kup kri kri!
Valerio
Misli što hoćeš, ako te to veseli. Ali smiri se sada.
Antonio
Moram naučiti pisati kako bih napravio popis tajni koje moram prenijeti. Obići ću svijet u potrazi za bakicama i djedicama koji znaju koliko zrna grožđa treba za bocu vina. (Vrati se pisanju) CvrČak, konjiČ...
Valerio
Ma ne, konjić je sa mekim ć!
Antonio
Što tvrđe to bolje. NauČiti, uČiniti... (Čuje se otvaranje ulaznih vrata)
Valerio
Evo Marianne.
Antonio
Otvara kuĆna vrata, ulazi u hodnik, napravi Četiri koraka i uČas je tu !!! (U prostoru pod lukom pojavi se nasmiješena Marianna. Ima plavu kosu)
Marianna
Bok! (Valerio je bez riječi)
Antonio
(izrazito reski smijeh) Smijeh 24-karatnog zlata! (Krene prema Marianni da je zagrli, no ona mu izmakne pobjegavši iza stola, smije se i ona) Naravno, moći ćeš izlaziti, viđati prijateljice, kupovati u dućanu, neću te sprečavati u tome, obećavam. (Izvadi iz džepa ogledalce i temeljito pregleda Mariannu)
Marianna
Kako mi stoji?
Valerio
Rekla si da ti plava kosa ne pristaje.
Marianna
Tada sam imala šesnaest godina, nisam ništa znala. Danas se sviđam sama sebi ovakva.
Antonio
(I dalje gleda u ogledalce) Naravno, mora još narasti, kako bi mogla lepršati na vjetru. Marianna se slaže, samo ju moraš pitati.
Valerio
Da sam te ja zamolio, ne bi mi to napravila.
Marianna
Ne budi ljubomoran. Napravila sam to za dobro svih. I za svoje vlastito.
Antonio
Znaš, braco? Postoje žene čiji miris možeš osjetiti, a ti ponjušiš i odeš. Ali probaj ih dotaknuti! Iskliznu ti iz ruku kao sapun i zalupe ti vrata pred nosom. (Smijucka se) A mi na obali gledamo sirenu sa rukama pogodi gdje! A ona se smije i ode voditi ljubav s delfinima. Morska kurva! (Smije se na vulgaran način i okrene se prema Marianni koja je ojađena)
Marianna
Zašto to govoriš? Prestani.
Antonio
(Opet joj okrene leđa i gleda je u ogledalu) Zagrizi život, mala. Ma petite. (Zao smijeh) I ode. Ode... (Ode pod stol igrati se s vlakićem)
Valerio
(Marianni) Nekada je bio dosta vulgaran. Nitkov. Imao je i dobrih strana, ne kažem da nije. (Antonio se smije) Da, da, smij se, smij. Tek toliko, dvije su zatrudnjele s njim. Jedna u Francuskoj. Jer živio je godinu dana u Francuskoj kad je bio mlad. Bio je umjetnik. Koji lik. Onda je sreo Elisabettu i malo se smirio. Ali ostao je lutalica, bez glave i repa, nisi se nikada mogao osloniti na njega. Ali u jednoj je stvari bio dosljedan: sviđale su mu se plavuše.
Marianna
(Brižljivo se približi Valeriju) Tebi se ne sviđaju plavuše?
Valerio
(Pomiluje ju) Ti mi se uvijek sviđaš. Crna, plava, smeđa. Sviđaš mi se jer si to ti. Čak i sa sijedom kosom. (Marianna iznenađeno podigne glavu) Da, i takvu te zamišljam. Bijelu kao snijeg. Da. Čudiš se? Često sam te zamišljao kao staricu. I sebe kao starca. Dva lijepa starčića. I znaš što? Ovo nisi očekivala: sretan sam!
Marianna
Ti?
Valerio
Da! Smijem se! Smijem se ko luđak! (Nasmiješi se)
Marianna
Ma zašto misliti na starost? Misli na leptire, na bubamare!
Antonio
Ja poznajem jednu ptičicu. Ide Ťživ, živ!ť...
Marianna
Zamišljaj me mladom, molim te! Zamišljaj kako berem cvijeće, jedem lubenicu!
Antonio
Vrtovi su puni gnijezda. Zabilježio sam ih već preko tisuću. Ne, ne, ne okreći se. Stani, molim te. Imaš ledene usne. Smrznute. Nije to dobro za cvijeće. Ne miči se, vraćam se. Vraćam se s vjetrom koji će sve osušiti. (Izađe gledajući u ogledalo. Nakon nekoliko trenutaka, u hodniku s lijeve strane se čuje zvuk razbijenog ogledala)
Valerio
Eto! Sedam godina nesreće.
Marianna
Zar ti vjeruješ u te stvari? (Pomiluje ga)
Valerio
Ovo je prvi put nakon dosta dana da si nježna prema meni.
Marianna
Nije mi lako. Ako se brinem o njemu, toliko se uživim da mi je kasnije teško brinuti se i o tebi, o nama.
Valerio
Zašto si utuvila sebi u glavu da ga možeš izliječiti?
Marianna
Nisam.
Valerio
Ma jesi, podsvjesno jesi. Osjećam to. Međutim, ne može ga se izliječiti, može se samo skrbiti o njemu. Neizlječivo je to što ima.
Marianna
Ne znam. Na trenutke...
Valerio
To kažu liječnici, ne ja.
Marianna
On je jedna vrlo uznemirujuća osoba. Ne izlazi mi iz glave, zbunjuje me.
Valerio
Pa luđaci su uzbudljivi. Hoćeš da i ja pokušam? Ne treba puno. Otvorim prozor, bacim frižider i vrištim: ŤMjesec je plav, mjesec je plav!ť... i odmah ću postati zanimljiv. Jer to je ono na što misliš kada kažeš uznemirujuć. Hoćeš reći da je zanimljiv! Kako bi se dopao ženama moraš piškiti u gaće i govoriti da je mjesec plav. ŤMjesec je plav!ť - ŤVolim te!ť - ŤMjesec je plav!ť - ŤKako zanimljiv čovjek! Uzbudljiv!ť (Zagrli Mariannu) U redu, Marianna, mjesec je plav. S pokojom žutom prugicom.
Marianna
Ne znam da li bih se smijala ili plakala.
Valerio
Radije bih da plačeš nego da mi se smiješ. Nikada nisam rasplakao ženu, mora da je to uzbudljivo.
Marianna
Stisni me jače.
Valerio
Jače od ovog?
Marianna
Je li to najjače što možeš?
Valerio
Ne. Ali bojim se da te ne ozlijedim.
Marianna
Ma nisam toliko krhka. Stisni.
Valerio
Ovako?
Marianna
Jače.
Valerio
Ne mogu jače
Marianna
Jače!
Valerio
Jače nego što mogu? (Stisne je najjače što može i zatim je pusti. Marianna ostane na mjestu) Koji napor!
Marianna
Hvala.
Valerio
(Podigne glavu) Ne izgledaš mi zadovoljno.
Marianna
Istina. Ne znam više što želim.
Valerio
Ako želiš mene, na dobrom smo putu, znaš?
Marianna
Malo me strah. Slabo te poznajem. Ne zato što te kratko poznajem nego možda zato što ne znam upoznati. A znaš zašto ne znam upoznati? Jer se stalno zadovoljavam s malim stvarima. ŤSpusti se na zemlju!ť...
Valerio
Ne znam što ti se događa, ali znam da je to sve zbog mog brata i njegovih olimpijada i njegovih govora bez glave i repa koji zvuče ko filozofski govori! Na početku sam i ja nasjedao na sve to, a zatim sam shvatio. Stavio ti je jednog crvića ovdje. (Pokaže na Marianninu glavu) Ma kojeg crva! Slona! Preplavit će ti cijeli mozak.
Marianna
(Sjedne u desni naslonjač) Imam malu prošlost sačinjenu od malih snova i malih sigurnih stvari koje su mi usadili roditelji, no poštedjet ću te toga. Imala sam dva momka i par ljubavnika, nikakve strasti. Nakon toga dugo ništa, u biti sam tako i htjela, znaš? Kada kažeš: želim bolje shvatiti, želim se bolje upoznati. Na kraju sam se nekako kao odvojila od same sebe. Promatrala sam se svisoka, kao iz helikoptera i vidjela sam nesreću koja se približava, samoću, tamo dolje, sa svoje visine. ŤSpusti se, spusti se!ť Navikla sam shvaćati samoću kao nesreću.
Valerio
I zato si završila sa mnom? (Uzme stolicu i sjedne do Marianne)
Marianna
Tražila sam muža. (Pomiluje ga) Si usa ancora. Nisi znao?  ( ŤTO SE JOŠ RADIť JA BIH TO PREVELA ŤCURE TO JOŠ UVIJEK RADEť)
Valerio
Pokušaj me shvatiti. Ja sam prodavač papira u srednjim godinama i s mnogim problemima.
Marianna
Bio si prava osoba za mene. Dobar, brižan, pošten, istina, s unesrećenim bratom, ali dobar položaj, dućan, kuća. Ulijevao si mi sigurnost. I pomogao da letim nisko. (S lijeve strane se pojavi Antonio. Odjenuo je svoje staro odijelo)
Antonio
(Odijeva sako) Malo mi je uzak, ali ne previše. Bit će dovoljno da malo pomaknem gumb, zar ne Elisabetta?
Valerio
Ne odgovaraj!
Antonio
(Autoritativno) Zar ne, Elisabetta?
Marianna
(Digne se) Da...  gumb. (Valerio izgleda razočarano)
Antonio
(Izgleda kao gazda) Hlače treba malo proširiti. Imaš li papir i olovku?
Valerio
(Oštro) Snađi se. Na stolu su ti.
Antonio
U redu, zapiši. Hlače, dva centimetra. Jesi li zapisao? (Nitko ne odgovara, nitko se ne miče) Dugme na sakou, jedan centimetar, jedan i pol, za svaki slučaj. Kako mi stoji?
Marianna
Ko po mjeri.
Antonio
(Pokušava se pogledati sleđa) Zar nema ogledala u ovoj kući?
Valerio
Imao si jedno. Kamo si ga stavio?
Antonio
Ne mogu ga naći. Jeste li ga vidjeli? Džepno, crveno s crnim poklopcem, kada se razbije ide Ťsclinnnn!ť ... je li ga netko vidio? (Marianni) To je bilo tvoje omiljeno odijelo, sjećaš se? Nisam se jako udebljao. Manje kruha, manje putra. Na dijetu. ((Iz džepa na sakou izvuče fotografiju) Ma pogledaj!
Valerio
Što je to?
Antonio
Fotografija. To smo mi. Ja i moja plavuša.
Marianna
Mogu li vidjeti? (Ispruži ruku prema fotografiji)
Antonio
Ne! (Podere sliku u četiri komadića. Stavi komadiće u usta, žvače, napravi pokret kao da želi govoriti) Nije lijepo govoriti punih usta. (Proguta) Dobra je. Crno bijela. E, te stare slike...  (Smiješi se, pruži Marianni ruku) Dođi ovamo. (Marianna ne odgovara) Ostala si bez riječi? Vratit će ti se riječi, ja ću ti ih dovesti. Malo zapuhane, ali doći će. Riječce sa oderanim koljenima. Halo? Ptičica! Flash! (Uzme Marianninu desnu ruku i stavi je pod svoju) Reci braco, nismo li predivan par? (Nepomično stoje. Antonio se smiješi. Valerio i Marianna su zbunjeni. Lagano se gase svjetla)
 
 
 

Četvrti prizor

Nedjelja navečer, vani je već mrak. U vazi na stolu je buket cvijeća. Valerio je sam u sobi koja je osvijetljena samo svjetlošću upaljenog televizora. Mijenja kanale na TV-u, gleda na sat, digne se, nervozno hoda, ponovo sjedne. Opet nekoliko puta promijeni kanal. Zatim naglo ustane, spotakne se, kao i obično, o električnu žicu, utičnica se izbije iz zida, psujući je udari nogom te nestane u hodniku na desnu stranu. Čuje se zvuk vrata koja se otvaraju, možemo zamisliti kako Valerio gleda dolje niz stepenice, kao netko tko je u brizi za nekoga tko kasni. Zvuk vrata koja se zatvaraju, pojavi se Valerio, sjedne, malo gleda TV i zatim ga odjednom ugasi te ustane, sruši tri vojnika Ťkoji pucajuť i baci ih na pod. Zatim, kao da drži mitraljez, raspali po njima.
Valerio
Ta-ta-ta-ta-ta! Strijeljanje zbog gubitka strpljenja. Strijeljanje zbog gubitka djetinjstva. (Još malo nervozno hoda, opet sjedne u naslonjač, upali TV. Još malo gubi vrijeme sa mijenjanjem programa, zaustavi se na kanalu koji emitira pjesme, sluša nekoliko trenutaka i zatim ponovo ugasi. Ode do telefona, digne slušalicu, počne birati broj, no u tom trenutku čuje se zvono na vratima, zvoni više puta, nepravilno i pretjerano. Istovremeno se  čuje ključ u bravi. Valerio gleda uokolo, sruši vazu sa cvijećem, ugasi svjetlo i ode skroz na lijevu stranu pozornice, između naslonjača i kupa stripova)
Antonio
(Iz hodnika) Driiin, driiin! Ima li koga? Može li se ući? Smetamo? (Čuje se Mariannin smijeh) Je li vrijeme za čaj ili je vrijeme za kavu?
Marianna
Oprostite, koliko je sati? (Smiju se zajedno te se pojave u prostoru pod lukom)
Antonio
Braco! (Zajedno) Valerio!!! (I dalje se smiju. Izgledaju sretno i veselo, možda malo pripito)
Marianna
Ugasio je svjetlo.
Antonio
Nemoj ga paliti, naljutit će se.
Marianna
Ah, da. To se zove mala obiteljska ekonomija. (Pojave se) Nema ga! Napustio nas je!
Antonio
Mir duši njegovoj, trebao je prije kočiti! (Smiju se. Valerio baci vazu sa cvijećem koja se razbije pod njihovim nogama)
Marianna
Ah... tu si! (Valerio upali svjetlo)
Antonio
Braco, jesi li mislio na posljedice? Trebat će pomesti, oprati, posušiti... (Smije se prigušeno)
Valerio
Dosta! Prestani se smijati!
Marianna
Nitko se ne smije.
Antonio
Zaista, braco. Malo sam istražio po susjedstvu: svi mrtvi ozbiljni.
Valerio
Šuti! (Marianni) Gdje ste bili? Zašto toliko kasnite?
Marianna
Ah, sad ćeš mi praviti scene!
Valerio
Zašto ne? (Antonio se smije) Ti šuti! (Antonio sjedne u naslonjač ispred televizora. Od sada pa nadalje u pozadini čujemo zvukove i glasove sa različitih programa koje Antonio mijenja) Čekam, čekam, a od vas ništa! Tri, četiri, pet... već je prošlo osam sati! Što da mislim? Reci mi. Ti mi reci, ja ne znam.
Marianna
Misli što hoćeš. Budući da si tako tupoglav, nije me briga što misliš! (Antonio se smije)
Valerio
E, da! Tupoglav! Dobro! Napokon nešto jasno! (Antoniju) Ti šuti!
Marianna
Ne dovoljno. Nije dovoljno jasno. Naćuli uši, gospodine tupoglavi: ovog puta zaista idem. (Krene prema hodniku, no Valerio joj prepriječi put)
Valerio
Izašli ste u pola tri i rekli da idete na frape!
Marianna
Rekla sam da idem!
Valerio
Trebali ste ostati nekih pola sata i zatim smo trebali zajedno ići u kino. Kao i svake nedjelje!
Marianna
Promijenili smo plan. Zaboravili smo na tebe. Bio je lijep dan, a kada je lijep dan, zaboravim na tebe! Makni se.
Valerio
Mogli ste bar nazvati!
Marianna
Nisam imala žetona. (Pokušava proći, Valerio je spriječi)
Valerio
Danas telefoni rade i s kovanicama. Od kunu, dvije, pet. I s karticom, čak i s osobnom iskaznicom, sa svime, sa poštanskim markama, s upaljačem, dovoljno je samo govoriti i čuje te se, ako želiš! Ako želiš!
Marianna
Ali ja nisam htjela. Ni tvoj brat!
Valerio
Ne uvlači mog brata u ovo. (Antonio pretjerano pojača ton na TV-u) Stišaj! (Ton se još više pojača) Rekao sam ti da stišaš! (Baci se na brata, pokušava mu uzeti daljinski, ali Antonio ga primi za ruku i zavine mu ju iza leđa. Valerio vrišti od boli. Ton je i dalje glasan. Valerio leži na podu, Antonio je nad njim)
Antonio
Da ju slomim? Reci, da li da ti ju slomim?
Valerio
Pusti me! (Antonio ga još jače stisne, Valerio vrišti)
Marianna
Pusti ga, molim te! (Antonio pusti)
Antonio
Zahvali njoj. (Napne mišiće kao bilder, zatim sjedne pred TV i stiša ton. Valerio ustane i masira si ruku, naslonjen na stol. Marianna sjedne na stolicu)
Marianna
Je li te ozlijedio?
Valerio
Jesi li čula što je rekao? Moram tebi zahvaliti. Hvala, Marianna. Ah, da. Hvala ti za ovu prekrasnu nedjelju. Baš nezaboravan dan.
Marianna
(Nakon duge šutnje) Dugo smo šetali po parku. Bio je lijepo osvijetljen, nježno, čisto. I tlo je bilo prekriveno žutim i crvenim lišćem. Kakve boje! I on je pričao i nije djelovao kao luđak, čak ni kao dijete. Ili sam možda ja ušla u njegov svijet, i svidjelo mi se, toliko da sam se izgubila u njemu. Činilo se kao san, kao san koji sam oduvijek sanjala: sresti čovjeka uz kojeg ću izgubiti osjećaj za vrijeme. Popodne je prošlo u trenutku. Izašli smo iz parka i on je rekao ŤIdemo ovamo, idemo onamo...ť nevjerojatno, poznaje cijeli grad.
Valerio
Da, zaista. Baš ste predivan par. Našla si svog princa na bijelom konju. Kad je vjenčanje? I reci mi: mogu li ja ostati ili želite kuću za sebe?
Marianna
Gledaj, nisi me shvatio!
Antonio
(smireno) Oprostite, možete li govoriti malo tiše? Inače ću morati pojačati ton.
Valerio
Ne smijemo ometati gazdu u kući! (Spusti glas) Ispričavam se!
Antonio
Hvala.
Marianna
Kako da ti objasnim stvari koje ni sama ne razumijem?
Valerio
Pa nije tako nejasno. Dovoljno je pogledati na sat: sedam ste sati bili vani! Za sedam sati možeš doći do Istanbula!
Marianna
Ako ćemo tako, i dalje od Istanbula. Prošlost je puno dalje nego Istanbul. Posljednjih dana sam puno putovala u tom smjeru. Jesi li ikada pokušao? Svašta sam pronašla uz rub ceste. Ni ne znamo što ostavljamo iza leđa! I tamo daleko, daleko, na samom kraju su bile moje lutke, uz zid, pokraj pruge. Sjetila sam se njihovih imena, jednog po jednog. Svih imena. Ludo, ha? Ljudskih ne. Zapravo, ne svih. Činit će se čudno, no neka imena sam skroz zaboravila.
Valerio
Ja sam Valerio, u slučaju da se ne sjećaš.
Marianna
Ni glasova se nisam mogla sjetiti. Glasovi se ne pamte. Zatvorila sam oči, začepila uši, koncentrirala sam se. Ništa. To je prvo što se zaboravlja. I fizionomija također. Tu su pa nisu tu, dođu i odu. Ako ih povežem s nekim komadom odjeće, kravatom, onda se bolje sjećam. Sjećati se lica na golom tijelu je gotovo nemoguće.
Valerio
Ja se tebe dobro sjećam.
Marianna
Sada da. Ali za godinu dana?
Valerio
Za godinu dana ću ja biti u ludnici, a ti sretno udana za princa na bijelom konju. U Istanbulu.
Antonio
Marianna.
Marianna
Da?
Antonio
Skuhaš mi kavu, molim te?
Valerio
 Već sjedimo na kavi. Dobro, dobro. Nisi joj rekao koliko šećera želiš!
Antonio
Ah, da, ispričavam se. Dvije žličice. Produženu. Hvala. (Nastavi gledati TV)
Valerio
Što? Ne ideš? Ne juriš?
Antonio
Onda, gdje je ta kava?
Marianna
Samo trenutak, Antonio. Stavila sam vodu da zakipi.
Valerio
Oboje ste zvonili!
Antonio
Produženu, ha? Evo, vri. Kipi. Pazi, iskipjelo je! Ugasi! Eto. Hvala, dvije. (šećera) Ti mi stavi. Tako. Hvala. (pije iz zamišljene šalice) Vruće!
Marianna
Puši!
Antonio
(Puše, a zatim pije sa zadovoljstvom) Dobra je. Stvarno dobra. Moraš mi reći kako ju pripremaš, jer meni nikad ne ispadne ovako dobra. (Pije Ťzadnji gutljajť zatim pruži šalicu) Hvala.
Marianna
Stavi je na kolica.
Antonio
Ah, da. (Odloži zamišljenu šalicu na zamišljena kolica) Baš mi je to trebalo. (Vrati se gledanju televizije. Valerio i Marianna ga u tišini promatraju. Antonio, kao da osjeća njihove poglede, okrene se i nježno im se nasmije. Zatim se okrene natrag prema televizoru)
Marianna
Ima još nešto što ti nisam rekla.
Valerio
Eto. I mislio sam si.
Marianna
Bili smo u kinu.
Valerio
Bez mene!
Marianna
U Kukuriku.
Valerio
U Kukuriku? Pa to je kino koje prikazuje porno filmove!
Marianna
I ti si me htio tamo odvesti neku večer!
Valerio
Da, ali ti nisi htjela jer te bilo sram!
Marianna
Ali s njim je drugačije, bilo je to kao neka igra, neka nevina igra, pokušaj shvatiti!
Valerio
Ne razumijem baš ništa! Baš ste perverznjaci! I to usred bijelog dana, kada vas svi vide!
Marianna
On me tamo odveo, savršeno poznaje ulicu, jednu od onih od koje ti se povraća, kako ih ti zoveš. Kaže da mu je ulicu pokazao Kovrčko...
Valerio
Da, Kovrčko! A tebi se dopalo!
Marianna
Da, dopalo mi se! Nije uopće loše! Treba tako svako malo, da se podigne napetost, bio si u pravu! Čak mislim da ću opet ići.
Valerio
Pogledali ste film dva put, zato toliko kasnite!
Marianna
Molim te... Kada smo izašli bio je već mrak i sjeli smo da popijemo kavu, čak i ja koja nikada ne pijem kavu, pričali smo i smijali smo se, tvoj brat je jako duhovit i na kraju smo malo i popili i svidjelo mi se sve to, bila je to jedna jako lijepa nedjelja jer sam napokon osjetila da se nešto pokrenulo, ovdje, u srcu, i nisam htjela da stane, rekla sam ŤAjde skači, trči!ť, nemoj me pitati što je to bilo, da se nisi usudio, kažem ti to za tvoje dobro i preklinjem te, što god da mi još želiš reći ili me pitati, ostavi rupu kroz koju mogu pobjeći! (Plače)
Valerio
(Nakon trenutka šutnje) Amen.
Marianna
Amen.
Valerio
Zaljubila si se u njega.
Marianna
Nisam!
Valerio
Jesi. I papirnica je na prodaju. (Sjedne)
Antonio
Akcija. (Ugasi TV i ustane) Gdje su moje igračke? Pitao sam nešto. U ovoj kući čovjek mora sam sebi odgovarati. ŤTamo su, zar ne vidiš? Pod nosom su ti!ť. Sada ćemo ih pokupiti. (Sagne se i počne skupljati razbacane igračke) Vlakić snova, zvrk užitka, medvjedić laži... i ti. I ti. I ti. (Ode do prozora i otvori ga) Čak su i dinosauri nestali u jednom trenutku s lica zemlje. Nedavne studije su pokazale da ih je sam Bog glavom i bradom bacio kroz prozor. Eto zašto treba biti spreman na sve. Sljedeći puta može biti red na nas. Hrabro, dečki. Nitko vas neće vidjeti. Nakon semafora skrenite lijevo. Hajde! Brzo, brzo! (Baci igračke kroz prozor) Trčite! (Valeriju i Marianni koji ga nepomično gledaju) Ako im toliko treba da dođu do semafora, nitko ih neće uzeti. (Mrak)

 

Peti prizor

Ponedjeljak ujutro, jako rano. Antonio sjedi za stolom i pokušava pisati. Šapćući, rastavlja riječi na slogove.

Antonio
Privid... bolest... neizrecivo... kušnja... (Pojavi se Marianna u spavaćici. Izgleda vrlo umorno. Prolazi kroz sobu idući prema kuhinji. Antonio ju gleda dok prolazi) Bok Marianna.
Marianna
(Bez da ga pogleda) Bok, Antonio. (Uđe u kuhinju)
Antonio
Marianna...
Marianna
Da?
Antonio
Htio sam ti reći... da si jako lijepa ujutro kad se probudiš.
Marianna
Lažljivče, narast će ti nos.
Antonio
Ne! Od nesanice si još i ljepša.
Marianna
(Pojavi se na pragu kuhinje sa čašom mlijeka u ruci) Misliš? (Pije)
Antonio
Da. Sviđa mi se ova plava vena koju imaš na sljepoočnici. (Ustane i približi joj se)
Marianna
Imam plavu venu?
Antonio
To je vena tjeskobe. Pojavi se pa nestane, kao i neki otoci. (Gotovo je dodirne)
Marianna
Baš čudno. (Sguscia via, stavi polupraznu čašu na stol i ode u kupaonu)
Antonio
U venama je sva istina.
Marianna
Imat ću to na umu.
Antonio
Mogu li ovdje vani sjediti?
Marianna
Možeš, ali nemoj gledati.
Antonio
Brava bez ključa je velika kušnja, znaš?
Marianna
Nije to tebi slično.
Antonio
Je, je, slično mi je, uvjeravam te. (Marianna se smije) Obećavam ti da neću gledati.
Marianna
Kako to da si već budan?
Antonio
Učim č i ć. Moram nadoknaditi. (Zvuk slavina u kupaonici) Marianna?
Marianna
Da?
Antonio
Čuješ li me dok govorim?
Marianna
Da, ali govori malo glasnije.
Antonio
Je li u redu ovako? Halo? Halo?
Marianna
Halo, halo! Prijam!
Antonio
Htio bih voditi ljubav! Pogodi s kim? Čak se i Mignottina slaže.
Marianna
Zaručena sam za tvog brata.
Antonio
Ako treba prerezati maslac nije važno je li nož tup ili oštar. Čak i žlica može biti dovoljna.
Marianna
Što kažeš?
Antonio
Rekao sam da i žlica može biti dovoljna!
Marianna
Za što?
Antonio
Za prerezati maslac.
Marianna
Želiš li doručkovati?
Antonio
Bio je to samo primjer.
Marianna
Ako pričekaš deset minuta, možemo ga zajedno pripremiti.
Antonio
Da, da....
Marianna
Možeš izvaditi maslac iz frižidera. I mlijeko.
Antonio
Skrik, skrek!
Marianna
To su cvrčci?
Antonio
Ne. To je zvuk koji proizvode cipele vremena kada vrijeme hoda po hodniku.
Marianna
Razumijem. U redu.
Antonio
Ne, ne razumiješ. Jesi li znala da je djetinjstvo pakao za nas odrasle! Iz svoje sam niše promatrao svijet. Zabilježio sam na tisuće pogleda za svaku prigodu dana i noći. Nikada ih nije bilo dovoljno i na mom vidiku nije bilo ničeg osim očiju. Tek su onda došli osmjesi. Zatim nosovi. I tako je malo pomalo moj život dobivao svoju fizionomiju. Napokon! Čekajući onu prokletu poplavu koja nikako da dođe! Pa zatim liječnici kojima me brat vodio, pogotovo prvih godina, a zatim, kako to bude, pomirio se sa situacijom, jednim poljupcem, kakav majke daju svojoj djeci da bi ih zaštitile od one neizrecive gorčine od koje se tresu planine i ruši se nebo. I u veljači sam osjećao oluje. Kiša koja lupa po krovovima...Sve tutnji u kolibi! I nikad nikoga, nikad nikoga, nikad nikoga! I vidio sam dimnjake kako lete i dolje svog oca kako trči za svojim šeširom, jer ponekad su nicale uspomene. ŤToni, pomozi nam! To smo mi!ť. Bili su tamo, držali su se za rub zida, a ja sam ih lupao po prstima kako bi pali, kao u filmovima! Ali još to nije bila poplava pa se vrati do prozora i gleda prema gore, evo ih tamo, žene sa šeširima na vjetru. Pratiš me? Hej, plavušice, pričam o sebi, spusti se u moje tajne! Toliko sam ih vidio kako prolaze i želio sam ih. Toliko mi se izoštrio sluh da čujem gumicu kako udara o kožu i gaćice koje idu gore - dolje u uzlaznom ritmu i proizvode zvuk sličan pjevu ptića koji zavodi svoju dragu, ima ih mnogo na drvetu pokraj zgrade. Vidiš? Vidiš? Ovoga puta ne lažem. Znamo da je sedam puta sedam četrdeset i devet, no postoje dani kada se sve čini toliko nesavršenim, pogotovo oko šest - pola sedam... Ja želim voditi ljubav s tobom, Marianna, strastveno, divlje, ludo! Čuješ li me? Kako želiš da to bude, kao mala podvala, nećeš ni primijetiti, a kasnije ću ti postavljati prekrasna pitanja, postavit ću ti jedno odmah, pazi: ima li, po tvom mišljenju, Bog pupak? Ne trebaš odmah odgovoriti, razmisli. Halo? Čuješ li me? Halo? (Otvore se vrata kupaonice) Evo te. Evo zvuka gumice... na tvojoj bijeloj i čvrstoj guzi, na tvojim okruglim bokovima kamo usne mog brata još nisu stigle, reci istinu, Marianna, svidio ti se pornić, mislim da jest! Nakon one svjetlosti u parku... znaš, ja sam se osjećao opkoljeno, uhvaćeno, ugušeno tom svjetlošću, koja tjeskoba, zbog toga sam te odveo tamo, reci istinu, Kukuriku je bolji, puno bolji od pudinga koji ti muž svakodnevno ulijeva u zdjelicu, ja sam djevojko kao i ti, mi plešemo po žicama pod visokim naponom, čuješ li? Čuješ li? Halo? Halo? (Marianna mu položi ruke na leđa)
Marianna
Šuti sada. Malo tišine, molim.
Antonio
Ah, da. Tišine. I njih sam zabilježio. (Ustane i okrene se prema Marianni) Ima jedna koju jako volim, koja je moja omiljena, to je kri kri tišina, to je tišina topljenja. To je tišina kocke leda ostavljene u čaši na mramornom stolu u vrtu. (Poljube se. Antonio miluje Mariannu po cijelom tijelu. Odjednom zastane) Nemaš gaćice?
Marianna
(Smije se) Spavam bez njih!
Antonio
(Odmakne se od nje) A, tako.
Marianna
Tko zna čija je bila ona gumica koju si čuo! (Oboje se smiju. Antonio odjednom postane ozbiljan)
Antonio
Lijepa si kad se smiješ, lijepa. Nasmijana i neispavana. Lutkica. Ti si moja Olimpijada. Razdjevičena kurvica.
Marianna
(Malo preplašena) Dosta sada. Kasnim. (Uđe u kuhinju)
Antonio
Ne, čekaj. Slijedim te! Ulovit ću te. (Uđe i on u kupaonicu)
Marianna
Izlazi!
Antonio
Bila je to gumica od moje praćke, eto što je bilo. Ja praćkom gađam ptice pjevice i guštere.
Marianna
Što radiš? Ne, odlazi!
Antonio
Zaista, imam cijelu kolekciju užeta, hoćeš vidjeti? Marianna, Marianna, mademoiselle...
Marianna
Pusti me, što to radiš? Ne! Ne! (Čuju se buka i stenjanje, padne bočica i razbije se) Upomoć!
Antonio
Oprosti. Oprosti. Evo. Evo!
Marianna
(Iz kupaonice) Ne, ne želim! (Vrata kupaonice se otvore, Marianna izađe uznemirena)
Valerio
(Koji je ušao ne znajući što se dogodilo) Što se događa? (Marianna drhti i ništa ne govori) Što ti je ovaj put učinio? Što ti je? Sjedni. (Posjedne ju) Je li te prestrašio? Što je?
Marianna
Pokušao me silovati.
Valerio
Ma o čemu ti pričaš?
Marianna
Napao me u kupaoni. Cijelu me uprljao.
Antonio
(Izlazi iz kupaonice nespretan i pogrbljen, brišući se ručnikom) Nije ništa, nije ništa.
Marianna
(Urla) Odvratno!
Valerio
(I on viče, udarajući nogom stolicu koja se prevrne) Bingo! Velika ljubav! Čestitam! Čestitam!
Marianna
Molim te, nemoj! ...
Valerio
Htjela si ga izliječiti, zapravo ne: osloboditi. Dobro, dobro! Mitska junakinja.
Marianna
Ne, ne, ne!
Valerio
Gledam gore jer uskoro će tvoje uzašašće i želim vidjeti kako ideš gore! (Marianna pobjegne, Valerio je zadrži)
Marianna
Pusti me.
Valerio
Od kada si došla u ovu kuću ne govoriš ništa osim pusti me, ne govoriš ništa osim pusti me!
Marianna
Treba mi zraka! (Otrči u sobu. Valerio je slijedi. Sada čujemo samo glasove)
Valerio
Nisam to očekivao od tebe. Razočarala si me.
Marianna
Žao mi je.
Valerio
Ne želim ti ni reći sve što mislim. Ne želim ti reći. (Pojavi se, ode u kupaonicu, opere lice)
Marianna
Reci mi što hoćeš, misli što hoćeš.
Valerio
Tražila si muža? Našla si ga: mene. Ja sam idealan muž, ako nisi shvatila. No, ako si tražila plavi mjesec, nisi trebala dolaziti ovamo.
Marianna
Pogriješila sam! Zapravo ne: promijenila sam mišljenje!
Valerio
Jednostavno, jednostavno! Prejednostavno! Draga moja usidjelice!
Marianna
Ti si mali čovjek, a ja želim letjeti visoko, visoko, visoko! Pod cijenu da slomim vrat! (Uđe s koferom kojeg otvorenog baci na pod nasred prostorije. Odjenula je traperice i majicu)
Valerio
Vrat koji je slomljen je moj! A sada odlaziš kao da ništa nije bilo!
Marianna
Nastradala sam ja, samo ja. Ne razumiješ li? (Kreće se amo – tamo skupljajući osobne stvari koje baca u kofer) Probudi se, dečko dragi!
Valerio
Da, probudi se! Letjeti! Oblaci, oblaci! Stavi oblake u kofer. Stavi i mog brata. Neću plakati ako ga povedeš sa sobom. Dapače. Poklanjam vam pretplatu na Kukuriku.
Marianna
Hvala. Vidimo se tamo.
Valerio
Nastoj ništa ne zaboraviti, može? Ne želim da se sutra vratiš s isprikom da si nešto zaboravila. (Uđe u kupaonicu)
Marianna
Nemoj se nadati.
Valerio
Požuri se!
Marianna
Trudim se. (Uđe u kuhinju iz koje ubrzo izađe sa nekoliko bočica koje stavlja u kofer)
Valerio
(Izlazeći iz kupaonice, baci joj kutiju tampona) I ovo. I nosi sa sobom one tvoje odvratne biljne čajeve. I sojine odreske, skoro si me natjerala da ih počnem jesti. (Urla) Ja ne volim soju!
Marianna
A ja ne volim život koji sam živjela do danas. Ne volim ni živote drugih. Najmanje tvoj.
Valerio
Sve bih ti bio dao!
Marianna
Najljepša hvala. Ali ono što ja tražim ne postoji u tvojem svemu. Razumiješ li me?
Valerio
Ne. Nikad. Stvari imaju ime. Objasni! Van s imenima! Barem jedno. Reci mi što tražiš!
Marianna
Ne znam. (Oči su joj pune suza)
Valerio
Pomoći ću ti: novčanik, dijamantni prsten, kuću s bazenom! Onda? Je li tako? Ajde, reci!
Marianna
(Nakon kraće šutnje) Nevinost.
Valerio
Ja sam nevin.
Marianna
Ne, tvoj brat je u pravu. Ti si običan, prosječno zdrav, smrtnik.
Valerio
Je li to zločin?
Marianna
Da.
Valerio
Odlazi onda, trči! Što čekaš? (Ode u hodnik, viče) Antonio, dođi se pozdraviti. Marianna odlazi!
Marianna
Da, Marianna odlazi i ne vraća se više. Marianna traži ono čega nema. Da bi se našlo ono čega nema, treba puno putovati, naučiti jezike, puno puta se cijepiti. Da bi se našlo ono čega nema, treba raditi godinama, naporno, uz malo slobodnih dana. Treba to znati i biti ustrajan. Da bi se našlo ono čega nema, potrebna je bujna mašta i živo srce, stvari koje prosječan čovjek ne posjeduje. Da bi se našlo ono čega nema, moraš tome posvetiti svo svoje vrijeme, svu svoju snagu, svu svoju radost. Tražeći ono čega nema, naučimo kako upoznati samog sebe i otkrijemo da je onaj koji ide naprijed puno sretniji od onog koji bježi.
Valerio
To si pročitala u knjizi korica.
Marianna
Da. To je prekrasna knjiga. Šteta što si ju koristio samo kako bi smirio brata. Da si je bolje pročitao, možda bismo danas zajedno otišli. (Uđe Antonio, odjeven u staru pidžamu)
Antonio
Marianice, molim te, imaš li možda ogledalo? Pokušao sam napraviti ovako (Napravi pokret kao da gleda pomoću ogledala-retrovizora), ali bez ogledala se ništa ne vidi. Ni lijevo ni desno.
Marianna
(Nakon trenutka neugodnosti) Mogu ti dati svoje. Čekaj. (Kopa po koferu, otvori neseser, izvadi iz njega ogledalo koje dade Antoniju. Ovaj ga uzme i odmah u njemu gleda Mariannin odraz)
Antonio
Dobro. Napokon te opet vidim..
Marianna
(Zatvara kofer) Poklanjam ti ga.
Antonio
Hvala. Odlaziš?
Valerio
Da. I u žurbi je.
Antonio
Ideš daleko?
Valerio
Jako daleko, zamisli. Ide tražiti ono čega nema.
Antonio
Onda ćeš sigurno sresti Kovrčka. Pozdravi mi ga. I reci mu da u ovoj kući uvijek ima mjesta za njega.
Marianna
Reći ću mu.
Antonio
Trebam li te pokušati zadržati?
Marianna
Ne. Nema smisla.
Antonio
I ja tebi želim nešto pokloniti. (Uzme iz vitrine staru knjigu) Knjiga korica. Uzmi ju. Kuća časti. (Marianna gleda Valerija koji spusti pogled. Zatim gleda Antonija)
Marianna
Hvala. (Uzme knjigu i kofer i uputi se prema izlazu. Valerio sjedi uz prozor i gleda van)
Antonio
Ako želiš ostati, još nije prekasno. (Zvuk ulaznih vrata koja se otvaraju) Učini to za mog brata! (Vrata se zatvore. Antonio gleda Valeria) Kuku! Nema više Marianne! (Duga tišina. Svjetla se stišavaju kao da se odjednom spustila večer) Braco... (Valerio ne odgovara) Valerio...
Valerio
Mmmmm....
Antonio
Misliš li da će Marianna ostati cijeli život plavuša? (Valerio ne odgovara) Je li ti se više sviđala kao plavuša ili kao brineta? Meni kao plavuša. A tebi? A tebi? A tebi?
Valerio
Tiho budi!
Antonio
Nisi mi odgovorio. Da ti ponovim pitanje?
Valerio
Brineta.
Antonio
Bolje plava. Tako je svisoka ne mogu vidjeti i može se sakriti u žitu.
Valerio
Ona ne bježi. Ide naprijed. (Antonio kopa po ormariću u vitrini) Što tražiš?
Antonio
Gledam da li je slučajno ostala koja igračka.
Valerio
Sve si ih bacio.
Antonio
U dnu ormarića uvijek ima iznenađenja. Kao i u slijepim ulicama. Jesi li ikada obratio pažnju? Jednom sam došao na kraj slijepe ulice. Znaš što je tamo bilo? Nikada ne bi pogodio. Izlaz! (Smije se)
Valerio
Ja znam sve što ima u ormarićima. Mogu napraviti inventuru u svakom trenutku. Napamet. Ne trebam kopati. (Tišina)
Antonio
Ja sam gladan. (Valerio ne odgovara) Ti nisi gladan?
Valerio
Nisam.
Antonio
Nimalo?
Valerio
Ne.
Antonio
Žedan?
Valerio
Ne.
Antonio
Ni žedan? (Valerio ne odgovara) Čak ni ona žeđ kada kažeš Ťpit ću kasnijeť?
Valerio
Niti ta. (Tišina)
Antonio
Kada se mama vraća?
Valerio
Mislim da se više neće vratiti.
Antonio
Ni tata?
Valerio
Ni on. Ostavio je ovdje svoj šešir.
Antonio
A Elisabetta? (Valerio ne odgovara. Antonio se približio vješalici za kapute) Braco... Čuj.. mogu se igrati s ovim? (Pokaže na odjeću koja visi na vješalici) Samo malo.
Valerio
Možeš. Zabavi se. (Antonio odjene Ťmaminuť periku i suknju, smijulji se, promatra se u ogledalu u više različitih poza, skine periku i stavi Ťtatinť šešir, zatim jaknu, smije, i dalje se gleda u ogledalu)
Antonio
Braco! Imam jednu ideju! Nemoj gledati, ja ću ti reći kad može. (Stavi plavu periku i zatim uzme vjenčanicu i prisloni je uz tijelo čvrsto je držeći jednom rukom u visini prsa) Može! (Valerio se ne okreće) ŤOlimpijada, Odiseja, Samotracija!ť (Valerio se okrene i gleda ga)
Valerio
Bok Marianna. (Antonio se smije, sretan)
Antonio
Bolje, je li tako?
Valerio
Da, bolje.
Antonio
Puno bolje. Puno bolje, najbolje. A ja sam gladan, jako gladan.
Valerio
Za pet minuta ću se dići i otići u kupovinu. Samo još pet minuta.
Antonio
Čemu ti služi tih pet minuta?
Valerio
Napravio sam inventuru svega onoga što je u mojim ormarićima. Savršeno, znaš? Sjećam se svega. Fali mi još samo jedan, moj noćni ormarić.
Antonio
I sjećaš se baš svega svega svega što imaš? Baš svega?
Valerio
Baš svega.
Antonio
Jesi li mislio i na one kutove u dnu?
Valerio
Imao sam samo jednu nedoumicu. Gdje je, po tvom mišljenju, moj prvi mliječni zub? U ovalnoj ili okrugloj kutijici?
Antonio
Ne bih znao.
Valerio
(Vrlo ponosan na sebe) U okrugloj. U ovalnoj je pramen kose.
Antonio
Nevjerojatno.
Valerio
Sada me pusti da razmislim. (Antonio, i dalje u vjenčanici i s plavom perikom na glavi, sjedne. Duga šutnja tijekom koje Valerio, zatvorenih očiju, broji na prste)
Antonio
(Tiho) Kiši. Klip! Klap!
Valerio
Dvije kapi. (Prisloni kažiprst na usta pozivajući tako Antonija da i on šuti)
Antonio
I poplava je počela sa dvije kapi. (Opet tišina) Reci da ćemo se spasiti?
Valerio
Ha? Od čega?
Antonio
Ništa, ništa. (Opet duga šutnja. I Antonio je zatvorio oči. Zatim, odjednom, malo poskoči) Oh!
Valerio
Što je?
Antonio
Čuo sam plač.
Valerio
Gdje?
Antonio
U svom srcu. (Gleda si prsa) Mora da je netko skriven unutra. Živ pokopan. Halo? Halo? (Svjetla se počinju gasiti) Halo? Halo? (Mrak)

KRAJ
 
 
 

Vittorio Franceschi
Via San Vitale, 106
40125 Bologna - Italy
Tel.  +39  051 225666
cell.  +39  335 5418564

vittoriofranceschi@libero.it
www.vittoriofranceschi.com
 



 
 

Tutti i diritti sono riservati

e-mail:
vittoriofranceschi@libero.it